Izgleda da se Isus jako loše razumio u izbornu kampanju i u reklame. Isus svojim sljedbenicima ne daje lažna obećanja i ne obećava blagostanje. Naprotiv on kaže: “Tko želi biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i neka me slijedi!”

Zašto je Isus pridobio toliko sljedbenika kao nitko prije njega? Zato što je od svojih učenika zahtijevao više negoli svi drugi. Ali nije od njih nikad zahtijevao više negoli od samoga sebe. On ne pripada onim vođama koji od svojih pristalica zahtijevaju akciju, dok sami anemično sjede u udobnoj fotelji. Krist zahtijeva križ, ali samo onaj križ koji je on sam nosio do kraja, do smrti. Zahtijeva krajnju dosljednost, istu oni koju je i sam vršio prema Ocu. Tko ide za Kristom, mora biti spreman na sve, a ponajviše na žrtvu. Bez žrtve se u životu ne može ništa veliko i vrijedno postići.

Podijelit ću s vama jednu priču. Jedan je zavidni, zločesti čovjek vidio kako u nekoj pustinjskoj oazi raste prekrasna mlada palma. Uzeo je teški kamen i stavio ga usred njezine krošnje. Mlado se stablo treslo, ali nije uspjelo odbaciti teški kamen. Palma je odlučila živjeti s njime. Odlučila je nositi kamen u svojoj krošnji. Puštala je svoje žile sve dublje u zemlju i tako su njezine grane postale dovoljno snažne da mogu nositi teški kamen. Godinama kasnije došao je čovjek da se raduje osakaćenom stablu, ali ga je uzalud tražio.

Palma, koja je u međuvremenu postala najvećom u cijeloj oazi, reče čovjeku: “Moram ti zahvaliti, tvoj teret me je ojačao.” Istina je da nas križevi, poteškoće, problemi, ojačaju, oplemene. Učine nas boljim, izgrađenijim ljudima. Učine nas osjetljivijim na tuđu patnju i na tuđe probleme. Ne bojmo se stoga života i životnih problema. Bog je uz nas. Budimo i mi uz njega i živimo po njegovim zapovijedima. Stavimo Boga na prvo mjesto i sve će biti na svom mjestu u našem životu. Dajući križu smisao, on ga čini nosivim. Oduzeo mu je najgorči žalac, žalac besmislenosti i učinio ga znakom spasonosne i oslobađajuće ljubavi. Krist je zahtijevan i živjeti kršćanski je zahtjevno.

Otkako ga je Krist iz ljubavi prema nama uzeo na svoja ramena, ovaj mučni teret, križ, izgubio je svoju besmislenost. Otada križ može postati ljestvama što vode prema gore, u život unutarnje slobode i predane ljubavi koja pomaže nositi nesavladivu bol drugih, kao što je Krist našu bol nosio na Golgotu da bi patnju i smrt podredio zakonu pšeničnoga zrna koje smrću donosi mnogo roda.

Ne smijemo ublažavati oštrinu križa. Već sutra može ležati na našim ramenima u svoj svojoj krutosti i može zahtijevati našu vjeru i strpljivost.