Čitanja: Mudr 1,13-15; 2,23-24; Ps 30; 2Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43

Dva čuda govore o ljudima koje je teško pogodila patnja. Vjeruju da im Bog, kada dotaknu Isusa, daje moć koja spašava živote i čini ih zdravima. Evanđelist Marko vješto isprepliće dvije priče koje svjedoče da se “oni koji vjeruju ne trebaju bojati”.

Žena koja u gomili želi doći do Isusa stoji tamo obeshrabrena, točnije puna straha. Njezino abdominalno stanje isključuje je iz pohađanja hrama prema zakonu. Ali mogla je pokušati razgovarati s Isusom ili ga dodirnuti. Slutim da nije imala sreće u životu: jer je okolina, možda mi muškarci, bila loša za nju; jer joj nikada nije bilo dopušteno kao ženi reći o sebi; jer se njezin život sastojao od kompleksa, straha i neuroza. Njezina bolesna psiha našla je odgovarajući izraz u tjelesnoj patnji: gubi krv, ima dojam da joj život i sve njegove mogućnosti izmiču. Nijedan liječnik joj nije mogao pomoći, tako da je već potrošila sve svoje bogatstvo zbog bolesti. Treba li mladi učitelj iz Nazareta moći pomoći? Žena vjeruje u to unatoč svom dosadašnjem iskustvu. Traži mu biti blizu, dodiruje ga, povezuje se s izvorom iz kojeg Isus živi – a to je nebeski Otac i postaje zdrava.

U priči o Jairu sviđa mi se koliko intenzivno vjeruje ovaj čovjek i otac. Smiju mu se: “Nemoj, djevojka je mrtva!” Što još želiš?“ Ipak, vođa sinagoge se s punom vjerom obraća Isusu. Isus podržava njegovu vjeru: “Budi bez straha! Samo vjeruj!“ Da, Isus od njega traži veliku vjeru koja ne prestaje ni pred čim, čak ni pred najbolnijim i, iz ljudske perspektive, nepovratnim događajem, smrću. Isus zahtijeva vjeru u to da On može vratiti život cjelovit i u izobilju. “Ne boj se! Samo vjeruj!” Isus riječima: Talita kum! Vraća natrag život djevojci. Marko ne prevodi aramejsku riječ. “Djevojko, kažem ti, ustani!” Tu je i simbolika broja dvanaest: žena je bila bolesna dvanaest godina, djevojka ima dvanaest godina. Dvanaestorica predstavljaju izraelska plemena. Isus je došao u Izrael kao Spasitelj svega naroda.

Može li i naša vjera doći u krizu? Kroz neočekivanu poteškoću, događaj koji nam poremeti planove, tešku bolest, bolnu situaciju, kroz strahove i razočarenja, i mi često dolazimo u napast da samo ljudski gledamo na stvari i pokušavamo ih riješiti, a samo polovično vjerujemo u Isusa. Pozvani smo da ne prestanemo vjerovati u ovaj trenutak. Možda našoj vjeri nedostaje dubine, izdržljivosti i intimnosti. Netko se može upitati: Dopušta li Bog često teške situacije da pročisti našu vjeru? Vjerujemo li da je Njegova ljubav prema nama veća od naših vlastitih ideja i planova? Isus nas poziva na osobnu vjeru, na osobnu odluku za njegovu ljubav. Potiče nas na “Ne boj se!” Samo vjeruj!” Vjeruj i živjet ćeš.