Ljudi su svih vremena imali neki strah pred budućnošću. Svaki im se dan nameće pitanje: Hoćemo li sutra imati dosta, budući da su u svijetu moguće nagle promjene koje su često pogađale ljude. Ljudi su već stekli neko iskustvo je prisutan već i nasljedni strah pred budućnošću. Mora se priznati da s poboljšanjem životnog standarda u jednom potrošačkom društvu raste i strah jer čovjek, danas u ovom vremenu, ima daleko više potreba nego prije pa je zbog toga i strah pred sutrašnjicom veći. Ako još k nesigurnom vremenu dodamo i manjak vjere i pouzdanja u Boga, onda nas ne čudi da na mladim ljudima vidite sijedu kosu, što prije nije bio slučaj. Sijeda kosa bila je znak starosti. Danas se po kosi ne može zaključiti dob nekog čovjeka. Nekada kad je prijetila neka opasnost, onda su ljudi rekli: Bog sve zna i vidi pak su ljudi s vjerom i pozdanjem u Boga čekali drugi dan. Današnji se čovjek upire samo na vlastite snage misleći da mora sam sve napraviti. Da mora sam, sve pripremiti, sve osigurati kao da nas je danas Bog zaboravio, kao da Bog više ne vlada svijetom, kao da Bog nije više gospodar, kao da sutrašnjica ništa ne ovisi o Bogu. Bez Boga može vladati samo strah i tjeskoba, a s Bogom mir, nada i pouzdanje u njegovu dobrotu. Izaija pita zajedno sa starim nevoljnikom: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo svoje utrobe? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe, Sione, ja zaboraviti ne ću“. Tako je stari pravednik s pouzdanjem u Božju dobrotu i brigu za čovjeka svaki dan čekao Božju dobrotu. Sveto Evanđelje kaže: „Ne budite zabrinuti za svoj život, što ćete jesti, što ćete piti, ni za tijelo svoje u što ćete se obući. Pogledajte ptice nebeske. Niti siju niti žanju a Otac ih nebeski hrani. Gledajte ljiljan u polju. Ako se Bog brine o njemu, kako ne će o vama.