Sveto Evanđelje govori o desetorici gubavaca, koji su zbog svoje bolesti bili otjerani od kuće, od svojih najdražih i najbližih i nisu im se smjeli približiti bliže od sto velikih koraka. Živjeli su na odvojenim mjestima među drugim gubavcima i polako su u groznim mukama umirali jer nije bilo lijeka njihovoj bolesti. Čuli su oni za Isusa i kad im se približio Isus prolazeći onuda, stali su izdaleka zazivati Isusa: „Isuse, smiluj nam se. Daj da ozdravimo. “ Niti Isus tada ne čini neko veliko znamenje na njima nego im samo kaže: „Idite i pokažite se svećenicima da ste ozdravili. “ Tada su, naime, svećenici u židovskom hramu bili ta komisija koja je morala utvrditi da je čovjek zdrav i da se slobodno vrati kući među svoje i među ljude. Dok su oni išli svi su odjednom ozdravili od gube. Vjerojatno da se od prevelike sreće nisu išli ni pokazati svećenicima nego su požurili svojim kućama. Samo je jedan, i to stranac, osjetio potrebu da se vrati Isusu i zahvali mu za ozdravljenje. Isus je primio njegov dar zahvalnosti i još mu je nadodao: „Vjera te tvoja spasila. “ Ali je na neki način ukorio onu devetoricu pitajući: „Gdje su ostala devetorica koji su ozdravili? Zar se oni nisu vratili? “

Zahvaliti Bogu znači Boga priznati i Boga častiti. Zato je zahvalnost najljepša molitva Bogu. Dobro znademo što smo mi sve primili od Boga i od ljudi? Ljudi su tako često nezahvalni, ne samo prema Bogu, nego i prema svojim najbližima i roditeljima i srodnicima. Naučimo od ovog gubavca, od onog Sirca Naamana, a i od ove vrane, naučimo biti duboko zahvalni Bogu za sve. Neka naša molitva ne bude samo „molimo te, Gospodine“, već i „hvala ti Gospodine“.

ZAHVALNA MOLITVA

«Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga. » ( Sv. Ivan Damaščanski). A sv. Terezija od «Djeteta Isusa» je napisala: « Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti. »
A da bi to doista bilo tako molitva ne smije dolaziti s visine naše oholosti i vlastite volje, već mora proizlaziti « iz dubine», ponizna skrušena srca. Poniznost je temelj molitve. Zaista mi često ne znamo što da molimo i kako nam valja moliti. Zato tko se ponizi pred Bogom, bit će uzvišen. Poniznost je nužno raspoloženje za primanje nezaslužna dara molitve: « čovjek je prosjak Božji» ( sv. Augustin).
Tu Krist dolazi ususret svakom ljudskom biću. Isus nas prvi traži i On od nas kao i od žene Samarijanke na zdencu našega srca ište piti. Isus je žedan naše ljubavi, njegova molba dolazi iz dubine Boga koji nas želi za sebe. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi za ljubavlju. Bog je žedan nas da mi budemo žedni njega. Zato kažemo da je molitva Božji dar ljubavi zaljubljenome srcu. Srce je ono koje moli! Ako je čovjekovo srce daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan. Srce je boravište gdje jesmo, gdje stanujemo i kamo se spuštamo. Ono je naše skriveno središte, nedohvatno našem razumu i drugim ljudima. Samo Bog svojim Duhom ljubavi može proniknuti i spoznati čovjekovo srce. Naše srce je mjesto odluke, u dubini naših duševnih težnji, mjesto istine, u kojem izabiremo život ili smrt; mjesto susreta, gdje živimo u odnosu sa svojim Bogom koji nas je stvorio na svoju sliku. Srce je mjesto saveza ljubavi između Boga i čovjeka; Boga koji ljubi i čovjeka koji dopušta da bude ljubljen.
Kršćanska molitva je saveznički odnos Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Ona je čin Boga i čovjeka, jer izvire iz Duha Svetoga koji prebiva u nama i iz našega srca koje moli. Tako je sva naša molitva usmjerena Ocu, u jedinstvu s ljudskom voljom Sina Božjega koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom. Kršćanska molitva je izraz zajedništva ljubavi i suživota u ljubavi čovjeka s Bogom.

Molitva treba biti odraz Pavlova poziva: „U svemu zahvaljujte. Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. ( 1 Sol. 5, 18 ). U molitvi ustrajte, bdijte u njoj sa zahvaljivanjem, ( Kol. 4, 2). Zahvaljivanje daje biljeg molitvi Crkve, koja slaveći Euharistiju, očituje i postaje sve više to što jest. U stvarnosti, djelom spasenja, Krist oslobađa stvorenje od grijeha i smrti da bi ga ponovo posvetio i vratio Ocu, Njemu na slavu. Zahvaljivanje udova Tijela sudjeluje u zahvaljivanju Glave.

Svaka naša molitva treba da bude hvala, čašćenje i slavljenje Boga Oca po Isusu Kristu u Duhu Svetom.