Pustinjaci, ti Božji velikani koji su cijeli život provodili u samoći i molitvi, znali su mjesecima i godinama razmišljati i moliti služeći se samo jednom rečenicom, pa čak i jednom riječju iz Svetoga pisma. Čini nam se da u današnjem evanđelju nalazimo jednu takvu rečenicu: “Ne živi čovjek smo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.”

Rekao bih da je u ovoj rečenici sažet cjelokupan smisao ljudskog življenja. Najbolje ćemo to vidjeti gledajući u dvije krajnosti koje iz ove Isusove rečenice mogu proizaći. U povijesti je Crkve bilo i duhovnih pokreta i nekih duhovnih osoba koji su smatrali da valja prezirati sve zemaljsko, jer, eto, ne živi čovjek o kruhu, nego o Božjoj riječi. Čak se u jednoj molitvi molilo Boga da nam pomogne prezirati zemaljsko, a za nebeskim težiti. Neki su heretici, dakle, krivovjerci išli i dalje: smatrali su da je sve materijalno od zloga duha, a da je od Boga samo ono što je duhovno. Međutim, Isus veli da čovjek ne živi samo o kruhu. To znači da živi također i o kruhu. Zar ne da je Isus i jeo i pio i na svadbu išao?

Danas, izgleda, da je manja opasnost od krivih mišljenja da bi ljudi prezirali zemaljsko. Upravo suprotno. Druga je krajnost, dakle, da čovjek – izgleda osobito danas – živi tako kao da čovjek treba živjeti samo o kruhu. Onda zbog kruha, to jest zbog zemaljskih probitaka kao što su bogatstvo, uspjeh i slava, zaborave na ono duhovno: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Što onda?

Rekosmo da je sve sadržano u Isusovoj rečenici: “Ne živi čovjek smo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.” Čovjeku je potreban kruh i sve ono što je za zemaljski život potrebno, ali mu je iznad svega potrebno ono što je iza ovog života. Potrebno je, kako bi to Isus rekao, raditi, ali ne za hranu propadljivu, nego za onu koja ostaje za život vječni. Isus ne prezire zemaljske darove. On će kasnije jednom zgodom umnožiti kruh i ribe da narod može jesti. Kasnije će svojim učenicima naložiti da mole: „Kruh naš svagdanji daj nam danas.“ Međutim, Isus želi reći da čovjek živi o kruhu, ali ne samo o kruhu, odnosno da mu je potrebna duhovna hrana, potreban mu je Bog od kojeg sve dolazi i u kojem sve tek dobiva svoj smisao. Zato je u bogoslužju Crkve ona molitva promijenjena. Ne moli se više za to da nam Bog pomogne prezirati dobra zemaljska, a težiti za dobrima nebeskim, nego se moli Boga da nam pomogne mudro vrednovati dobra zemaljska, a za nebeskim težiti.

Neka nam Gospodin uvijek dade dovoljno kruha svagdanjega i svega što nam je za život potrebno, ali neka nam iznad svega dade svoje milosti da možemo živjeti kao braća i sestre poštujući Boga i bližnjega i ostvarujući tako kraljevstvo Božje na zemlji.

dr. Zvonko Pažin