Pripovijeda jedna priča o mladiću koji je u svemu bio vrlo dobar, ali je imao jednu veliku životnu manu. Bio je veoma nadaren, sposoban, zdrav, lijep ali neodlučan. Uvijek ga je hvatao strah. Kad je trebao krenuti na školovanje mučila ga sumnja je li je izabrao pravu školu? Kad si je našao djevojku mučila ga je sumnja je li je to djevojka za njega, je li je našao pravu djevojku. U svaku svoju odluku i svaki svoj korak on je sumnjao i teško se odlučivao. Onda mu se nešto dogodilo u životu što mu je promijenilo život. Jedne kišne noći vraćao se kući. Na jednom križanju se sasvim izgubio. Ne zna kuda krenuti lijevo, desno ili ravno.
Čudio se samom sebi jer tim je putem već mnogo puta išao. U tom trenutku sjeti se on one molitvice anđelu čuvaru koju je kao dijete svake večeri molio sa svojom majkom. Još je nije zaboravio. Mirno sklopi ruke i izmoli tu kratku molitvicu. Odjednom se pred njim pojavi jedan prekrasan mladić s bakljom u ruci. Mladić mu odmah pritrči i zamoli ga: „Molim te posvijetli mi malo, izgubio sam se i ne znam kojim putem trebam krenuti“. Mladić s bakljom mu reče: „Što će ti svjetlo baklje? S tim svjetlom možeš zalutati. Metni radije svoje ruke u Božje ruke i kreni. Tada ćeš sigurno doći k pravom cilju. Božja ruka je najsigurnija“. U taj tren nestane mladića s bakljom i on se ponovo nađe u tami. No, nešto je vrlo, vrlo važno naučio za sav život. Božja ruka je najsigurniji vodič kroz život za svakoga čovjeka.

Draga braćo i sestre u Kristu! Svi mi i stari i mladi veoma smo slični onom mladiću. Cijeli naš život sastoji se od samih križanja. Čovjek se, naime, uvijek nalazi pred nekim izborom. Kuda ići? Je li ovo ili ono? Je li ovako ili onako? Čovjek je prisiljen izabrati sam jer on je takvo biće koje se ne ravna samo instinktom ili nagonom, nego vjerom i razumom. Čovjek jedini između svih bića spoznaje dobro i zlo i ne samo to on je toliko slobodno biće da može izabrati što hoće; dobro ili zlo. Čovjekov razum nije savršen, a ni čovjekova volja nije dovoljno jaka. Teško spoznaje i teško odabire pa se nalazi neprekidno u nekoj neodlučnosti. Nije mu potrebno samo neko svjetlo nego mu je potrebna i Božja ruka koja će ga sigurno dovesti do cilja, tj. do njegove konačne sreće. Zanimljivo je kako se uvriježio običaj po čitavom svijetu da na današnji prvi dan godine čovjek čovjeku pruža ruku i govori: „Sretna nova godina“. Kao da time želi reći: „Evo, neka te i moja ruke vodi k tvojoj sreći, evo ti moje ruke“! Lijepa je to gesta svoju ruku dati za sreću drugome, samo što je naša ruka slaba, nestabilna, neodlučna. No, ako nam Bog pruži svoju ruku možemo biti posve sigurni.

Bog nam je zaista pružio svoju ruku. U blagdanu Božića spoznali smo da je Bog sam sišao među nas i pružio nam svoju ruku da nas on vodi. Bog nam je objavio svoju Riječ tj. svoju volju i svoje zapovijedi. Njih se držati znači držati se za Božju ruku. Bog je po svome Sinu Isusu ovom svijetu ostavio svoju Crkvu da nam ona po tumačenju Božje Riječi i po Svetim sakramentima neprekidno pruža Božju ruku te nas vodi do sreće. Bog nam pruža svoju ruku i preko naše savjesti. koja nam neprekidno progovara i pokazuje pravi put. Savjest jest Božji glas u nama koji nam govori što treba činiti i što treba izbjegavati – što je zlo, a što je dobro. Tako nam Bog uvijek po našoj savjesti pomaže izabirati dobro. Danas je i blagdan Marije Bogorodice. Njezin zagovor pred Bogom bio je i bit će novo svjetlo i nova ruka prema našoj sreći. Zato danas čvrsto prihvatimo Božju ruku i uz zagovor Marije Bogorodice krenimo u Novu godinu, koju nam neka učini blagoslovljenom.