Tri su godine apostoli išli s Isusom. Slušali su njegove riječi, promatrali njegova djela. Odjednom su ostali sami. Isus je bio razapet, umro i uskrsnuo. Javljao im se nakon uskrsnuća, a onda ih je pozvao na Maslinsku goru i ondje im dao zadnje upute. Prvo: ne idite iz Jeruzalema. Drugo: čekajte Očevo poslanje Duha Svetoga. I treće: onda pođite po čitavom svijetu, ljude učite, propovijedajte im i učinite ih mojim učenicima. Iza tih uputa njima naočigled vinuo se put nebesa. A oblak ga sakrio njihovim očima i više ga nisu vidjeli. Apostoli su ostali sami. On je rekao: “Neću vas ostaviti siročad, ostat ću uvijek s vama”, ali apostoli ga više ne vide. Snašli su se i skupili u dvorani posljednje večere i tu zajedno s Marijom molili i čekali ono što im je Isus obećao – onu Silu s visine, onog koji će ih u svemu poučiti, ohrabriti i upućivati za nastavak vjerničkog života i apostolskog djelovnja. Pripremili su svoje duše molitvom da budu spremne na susret s Duhom Svetim. Zamislite kakve sve pripreme moraju učiniti nogometaši prije neke međunarodne utakmice. Ne samo bližu pripravu. Oni se godinama pripremaju, treniraju, paze na ishranu, moraju solidno živjeti, a ona bliža priprema traži već određenu kondiciju i zagrijanost za utakmicu. Čovjek kršćanin, da bi mogao kršćanski i pobožno živjeti, mora steći kondiciju, uvježbanost za kršćanski život. Tu unutarnju snagu i sigurnost kršćanin nalazi u molitvi i u čitanju svetog Evanđelja. Evanđelje i molitva su ona bilježnica koju je Isus svojim životom i primjerom ispisao. Nju treba svakodnevno uzimati u ruke i u njoj pronalaziti svu životnu mudrost.