25. siječnja Crkva slavi Obraćenje svetog Pavla, blagdan preko kojega nam posebno želi pred oči staviti životni put Apostola pogana, onoga koji je od progonitelja Crkve postao njezin najsnažniji branitelj i pronositelj Radosne vijesti. Rođen je u Tarzu u Ciliciji početkom 1. st., u židovskoj obitelji čiji su članovi imali pravo rimskih građana, a što im je omogućavalo znatno lakši život u svim područjima u odnosu na sve one koji to pravo nisu imali. Završio je visoke škole, helenističke i židovske, a pripadao je farizejskoj sljedbi, odnosno onima koji su se strogo pridržavali Zakona, obržavajući 613 različitih propisa. Kao takav, progonio je i prvu Crkvu, vjerujući kako na takav način potpuno izvršava Božju volju i židovski Zakon. Prema Novom zavjetu, dok su kamenovali svetog Stjepana, prvoga mučenika Crkve, svjedoci su odložili svoje haljine do Pavlovih nogu, što znači da je i on podržavao Stjepanovo ubojstvo.

Idući za Damask, da bi progonio kršćane, oko 30. god., na ulazu u grad doživljava svoje obraćenje, i to tako što je začuo glas s neba koji ga je upitao: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” Pao je s konja i privremeno fizički oslijepio, ali je taj događaj postao njegovo duhovno obraćenje u kojemu je u punom smislu riječi progledao. Dobio je novo ime – Pavao – koje upravo to označava: potpunu promjenu cjelokupna njegova bića. Od tada se pridružio kršćanskoj zajednici, ali nije odmah počeo i naviještati Božju riječ, nego je, ponizno slušajući što mu određuju kršćanski prvaci, radio više godina kao šatorar u svom rodnom Tarzu, a tek potom je bio pozvan da zauzeto i otvoreno radi na širenju kraljevstva Božjeg. Osnovao je više crkvenih zajednica, poduzeo je tri misijska putovanja, proživio je različite nedaće i poniženja, ali ništa ga nije moglo spriječiti u vršenju poziva koji je dobio pred Damaskom. Naprotiv, o njegovoj čvrstoj vjeri, ustrajnosti i ljubavi za Krista posebno svjedoče njegove poslanice, u kojima se ne susteže hvaliti, bodriti i poticati kršćanske zajednice kojima je pisao, ali isto tako se ne ustručava kritizirati svakoga onoga tko je kritiku zaslužio. Promjena načina razmišljanja koju je doživio u svom obraćenju, neprestano ga je vodila da čini sve što je moguće da Crkva bude što svetija i bez mane. U tome je uzor svakom čovjeku koji shvati vrijednost Radosne vijesti, koja nas treba tjerati na propovijedanje i u zgodno i u nezgodno vrijeme.

Najznačajnije obraćenje u povijesti Crkve je obraćenje svetoga Pavla apostola. Od progonitelja do navjestitelja – proći će Pavao dug put. Potpuno prepuštanje Božjoj volji radikalno će promijeniti njegov život.

Obrat koji se dogodi u životu čovjeka i koji iz korijena mijenja njegovo religijsko uvjerenje je dubok i potresan. Želeći pripadati nekome (u ovome slučaju Crkvi) potrebno je mijenjati sebe, svoje životne stavove kao i moralne norme po kojima je čovjek živio do obraćenja.

Sama riječ „obrat“ označava nešto obratno, obrnuto od onoga na što smo navikli. Obratiti se nekome, pretpostavlja prvotno povjerenje u tu osobu. Obratiti se i priznati vlastitu nemoć nekome može samo onaj koji ima moć poniznosti. Obrnuto je istoznačnica za naopako, nešto okrenuto ili usmjereno na drugu stranu. Obratiti (obrnuti) se na cesti – znači promijeniti smjer, slično kao i u životu. Do sada sam živio ovako; od sada „meni je živjeti Krist“ – kaže sveti Pavao. Ono što vrijedi za Pavla, vrijedi i za svakoga od nas. Sveti Pavao je nailazio na mnoge probleme tijekom svojega obraćenja; od nevjerice do nevjere. Bilo je teško vjerovati jednoć gorljivom progonitelju kršćana – a sada Kristovu navjestitelju. Susretao se on i borio sa svakakvim nedaćama koje su ga stizale. Vjeran Kristu, vjerujući njegovim obećanjima, i ne zaboravljajući svoj susret s Uskrslim, Pavao hrabro dolazi pred kršćane i odlazi među pogane naviještajući Riječ Božju, riječ onoga koji ga je poslao. Pavao je povjerovao, i u toj vjeri pronašao snagu obraćenja. Pokušajmo takvu snagu pronaći u sebi, baš poput Pavla.

portal Vjera i djela