Čitanja: Sir 3,17-18.20.28-29; Ps 68; Heb 12,18-19.22-24a; Lk 14,1.7-14

Naš Gospodin Isus koristio je svaku zgodu da apostolima i svojim slušateljima rekne kakvu životnu mudrost ili pak neku pohvalu, ili da nešto pokudi. Tako je iskoristio i ovu zgodu kad se našao na ručku kod nekog farizeja koji ga je pozvao. Bio je kod Židova običaj da pozvani gost izrekne kakvu zdravicu u kojoj je obično hvalio domaćina i druge pozvane goste. Vjerojatno se taj farizej i drugi farizeji za stolom, nadao pohvalama. No, Isus nije nikoga hvalio, ali je imao nešto reći onima koji su se gurali na prva mjesta za stolom. Isus sigurno nije sjedio na prvom mjestu pa je zato mogao reći onu prispodobu: „Ako te netko pozove na svadbu ne sjedaj na prvo mjesto. Može se, naime, dogoditi da dođe netko časniji od tebe pa bi ti domaćin mogao reći: „Daj mjesto ovome.“ Tada će ti biti sramota ustati s prvog mjesta i sjesti na zadnje. Nego, kaže Isus, ako te pozove dođi i sjedni na zadnje mjesto. Kad te domaćin bude opazio reći će ti: „Prijatelju, pomakni se na ovo časnije mjesto.“ Onda će te svi za stolom gledat s čašću. „Svatko tko se uzvisuje, kaže Isus, bit će ponižen, a svaki koji se ponizuje bit će uzvišen.“ Oholice su kao napuhani baloni. Izvana u krasnoj boji, možda i oslikani, a iznutra ništa. Oholost je prvi od sedam glavnih grijeha. Oholost je grijeh koji se direktno Bogu protivi. Oholica bi, kad bi to bilo moguće, zauzeo i Božje prijestolje. I prvi ljudi su, nagovoreni od đavla, poželjeli biti „kao Bog“. Poniznost je pak krepost koju Bog prizna. Ponizan čovjek misli o sebi pravu istinu – ono što jest. Ponizan čovjek misli i o Bogu pravo – ono što Bog jest. Na poniznosti, kaže poslovica, rastu ruže bez trnja, a na oholima raste trnje mjesto ruža.

Procijenimo sami što je pred Božjim očima vrjednije pa takvi budimo – ne oholice nego ponizni ljudi.