Ima jedna velika mana u čovjeku. To je oholost. Već u početku ljudskog roda u ljudsko srce đavao je posijao sjeme oholosti. Bilo je to u zemaljskom raju kad je prvim ljudima šapnuo: „Bit ćete kao Bog.“ Prvi su ljudi iz želje da budu kao Bog učinili i prvi grijeh na zemlji. Od tada pa do danas a bit će tako valjda do konca svijeta, oholost je stalno prisutna u ljudskom srcu. Oholost je stalna napast čovjeku da stane pokraj drugog čovjeka i s njim se uspoređuje i misli o sebi da je pametniji od drugoga, da je vrjedniji od drugoga, da je sposobniji od drugoga, da je uspješniji od drugoga, da je ljepši od drugoga, itd. Sa svim što ima ili što zna, sa svim se uspoređuje samo s jednom željom da bude barem malo nad drugim, da bude barem malo pred drugim. Promatrjte još malu djecu kad se igraju. Uvijek netko želi biti veći, jači od drugoga, prvi među njima. To nadmetanje da bude pred drugima, da bude nad drugima čini više puta čovjeka smiješnim. Napisao je jedan pisac da je oholica sličan žirafi koja na jako dugačkom vratu ima malu i glupu glavu. Isus je takvo nadmetanje opazio i kod svojih apostola. Kad su se vraćali s brda Tabor gdje se Isus preobrazio pred trojicom svojih učenika: Petrom, Jakovom i Ivanom te su Isusa vidjeli u njegovoj slavi. Isus im je govorio što će se s njim dogoditi: da će biti uhvaćen, mučen i ubijen ali će za tri dana uskrsnuti. Taj Isusov govor nisu mogli razumjeti i nisu željeli o njemu razmišljati nego su se počeli među sobom prepirati i nadmetati: tko je među njima najveći?

Kad su došli u grad Kafarnaum onda im je Isus održao lekciju. Uzeo je dijete i postavio ga među njih govoreći: „Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji, neka bude svima poslužitelj. I tko primi ovakvo jedno dijete, mene prima a tko mene prima, prima onoga koji je mene poslao.“ Ova Isusova zorna pouka hoće nam reći da čovjek ne smije postupati po zahtjevu svoje grijehom iskvarene naravi – ohole naravi nego mora postupati prema Božjem zakonu – svjestan svoje slabosti.