Petar, poglavar apostola, prilazi Isusu da postavi pitanje o opsegu oproštenja. Koliko se često od učenika može očekivati ​​da oprosti ako nema uzvraćanja s druge strane? Broj sedam koji Petar spominje već je sveti broj i znači nešto savršeno, vrhunsko postignuće: spreman sam prijeći preko jednog vremena koje zahtijeva zapovijed ljubavi i oprostiti opetovane prijestupe.

Ali Isusov odgovor ide daleko dalje od toga. Sedamdeset puta znači neograničenu spremnost da oprostimo drugoj osobi. Objašnjenje za ovaj zahtjev, koji je nerazuman za svaku razumnu osobu, pruža nam današnja parabola.

Cijela priča u početku zvuči krajnje nevjerojatno. Čak i ako se pod službenicima podrazumijevaju visoki dužnosnici, ogroman nagomilani dug (prema nekim tumačenjima cca 21 milijun eura) teško je zamisliv i nije se mogao ni približno nadoknaditi prodajom zaduženog službenika, uključujući suprugu i dijete. Jednako nevjerojatno zvuči da drugog slugu zbog vrlo malog duga (cca. 35 eura) nemilosrdno odmah bace u zatvor.

Značenje ove parabole mora biti na drugoj razini. S jedne strane pokazuje Božju veličinu i uzvišenost, au isto vrijeme i njegovu bezgraničnu samilost prema nama ljudima. Jedini Bog može lako oprostiti tako veliki dug. Ali on jedini može donijeti tako strašnu prosudbu: S ovom veličinom krivnje sluga će se morati okajati zauvijek, odnosno čeka ga kazna za vječnost.

Prva tvrdnja ove priče nam je stoga upozorenje: Ako budemo oštri prema svojim bližnjima i ne opraštamo im, onda nam neće oprostiti ni Bog na nebu, poput kralja iz prispodobe. Šanse za oprost dugova imaju samo oni koji su se ranije tako odnosili prema svojim bližnjima.

Koliko je velika zaprijećena kazna, toliko je i opseg Božjeg oprosta. On je kralj koji na samu molbu oprašta i najveći dug. Nema dakle druge mogućnosti za nas, koji smo svi „sluge“ i koji smo u ulozi dužnika, nego da milosrđe koje nam je Bog iskazao prenesemo na svoje bližnje.