Na današnji blagdan cijela Crkva, razasuta po svim kontinentima svijeta, među svim narodima i svim jezicima, okreče svoje oči i promatra dvije stvari: s jedne strane Blaženu Djevicu Mariju u njezinoj neizmjerno uzvišenoj slavi na nebu u društvu Presvetog Trojstva i nepreglednog mnoštva svetaca i svetica. S druge strane Crkva promatra i samu sebe na ovom zemaljskom putovanju prema istoj slavi koja ju u budućnosti čeka. Zato se Crkva uspoređuje s Marijom i zove ju Majka Crkve, slika Crkve, suotkupiteljica i suspasiteljica Crkve a nadasve zagovornica svete Isusove Crkve. Mariju zovemo slika Crkve jer što je Bog učinio s Marijom to isto čini sa svojom Crkvom. Zato Crkva s pravom očekuje sve ono što je Bog Mariji učinio. Marija je i Majka Crkve jer se Crkva s pravom nada i očekuje da će njezina sudbina biti uvijek pod budnim okom Marijinim. Ona je suspasiteljica jer je zajedno s Isusom učinila sve za spasenje i otkupljenje ljudskog roda. Marija je i zagovornica Crkve. Ona sigurno želi da cijela Crkva dođe u istu slavu gdje je ona sada – u nebu. Nastavi čitati Uznesenje BD Marije na Nebo →

Čitanja: Dn 7,9-10.13-14 ; Ps 97,1-2.5-6.9; 2 Pt 1,16-19; Mt 17,1-9

U čemu su manipulatori najbolji? U tome da nam nametnu svoje mišljenje i pri tome nas uvjere da smo sami do toga došli. Uvjereni smo da živimo u vremenu kada je sloboda mišljenja i izražavanja zajamčena, a u isto vrijeme svoje mišljenje temeljimo na osnovu ‘provjerenih’, ‘znanstveno dokazanih’ i ‘sigurnih’ informacija koje nam nude mediji i reklame. Kako god bilo, mi i nesvjesno slijedimo one za koje mislimo da znaju bolje od nas i ne sluteći kolika je u tome smislu velika uloga sredstava javnog priopćavanja. Evanđelja nam opisuju događaj kada se Isus pred trojicom svojih učenika na jednom brdu preobrazio tako da je zasjao nebeskim sjajem. I onda su učenici čuli glas s nebesa: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Nastavi čitati Preobraženje Gospodinovo →

Sveti Lovro Rimski rođen je oko 225. godine u Španjolskoj, a kasnije je stigao u Rim. Bio je učenik pape Siksta II., koji ga je unatoč mladoj dobi, uvrstio među sedmoricu rimskih đakona te ga postavio za protođakona.

Iskazavši mu veliko povjerenje, obratio mu se ovim riječima: ‘Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.’

Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi, rekao je đakonu Lovri neka povjereno crkveno blago podijeli siromasima. On je poslušao i pošao u ubožnicu za siromahe i sve im podijelio. Nastavi čitati Sveti Lovro, đakon →

Isus je bio svjestan da nama ljudima nije lako promatrati lice Božje, pa je zato došao među nas i uzeo lice ljudsko, lice Sina Čovječjega, kako bismo mi ljudi u njemu prepoznali Sina Božjega, odraz slave i otisak bića Očeva, te kako bismo kroz njegovu utjelovljenju prisutnost, zahvaljujući ljudskoj naravi mogli promatrati onu vječnu, nestvorenu, slavnu. Zato svojim preobraženjem nije otklonio niti one naše ljudske načine na koje dolazimo do spoznaja o Bogu i do promatranja Božjega lica. To znamo po tome što se u njegovoj slavi prilikom preobraženja na brdu pojaviše Mojsije i Ilija. Upravo njih dvojica predstavljaju dva najuzvišenija ljudska puta kojima se otkriva pokoji komadić lica Božjega i njegove slave i moći. Jer onaj tko razmatra Božji Zakon i daje se poučiti iskustvom proroka, doista prima Božje očitovanje, bez obzira što je to u manjoj mjeri nego ono izravno promatranje lice Božjega. No tko ozbiljno doživljava Božji Zakon i Proroke, dolazi k Isusu, te s vremenom otkriva u Isusu puninu svega čemu su ga učili Zakon i Proroci, to jest Mojsije i Ilija.

Čitanja: 1Kr 3,5.7-12; Ps 119; Rim 8,28-30; Mt 13,44-52

Dvije usporedbe kazuje Isus da bi nam pokazao kako postupa mudar i pametan čovjek koji ima pred sobom mnoštvo vrijednosti ali nije time zadovoljan nego traži nešto najvrednije što nadvisuje sve ostale vrijednosti. Pametan čovjek sve ono mnoštvo kojekakvih blaga prodaje, odriče ga se samo da se domogne onog najvrednijeg kojega je pronašao. Čovjek koji je uspio pronaći Kraljevstvo Božje, pronašao je najveću vrijednost. Sve drugo, naime, prolazi i nije ga moguće zadržati, a Kraljevstvo Božje pripada mudrima, koji su spremni zadržati uz sve teškoće. Kako kaže Isus, “prodati sve što imaju i kupiti ono najveće blago koje su pronašli”. Druga je usporedba o mudrom trgovcu koji je tražio najveći biser. Kad ga je našao postupa mudro pa sve svoje male bisere prodaje samo da bi kupio ovaj najveći. Ove Isusove riječi trebale bi nas probuditi, osvijestiti i opametiti. Trebale bi nam dati Božje mudrosti da ne potratimo život uludo za male bezvrijedne stvari. Pripovijeda jedna pričica kako je jedan ribar prevozio nekog filozofa preko rijeke. Filozof ga je počeo ispitivati: “Znaš li ti nešto o zvijezdama koje sjaju na nebu i koja je njihova uloga?” Ribar rekne: “Ne znam što one rade. Znam samo da su lijepe i da svijetle po Božjoj volji”. Kaže mu filozof: “Kad to ne znaš uludo si potrošio četvrtinu svoga života”. Filozof ponovo postavi ribaru pitanje: “Poznaješ li povijest kraljeva i kraljica?” Ribar odgovori: “Zašto bih ja to trebao znati?” “Ako to neznaš izgubio si polovicu svoga života” Zatim filozof ponovo: “Poznaješ Božju bit. Kakav je Bog u sebi?” “Ne, ne znam. Znam samo da će Bog na koncu zlo kazniti, a dobro nagraditi”. Filozof ponovo reče ribaru: “Zbilja si neznalica. Ako to ne znaš, izgubio si uludo tri četvrtine života”. Uto se čamac izvrne, a filozof stane zapomagati. Ribar mu vikne: “Znaš plivati?” “Ne znam”, vikne filozof. “Ako to ne znaš izgubio si cijeli svoj život”, vikne ribar.

Jesam li sretan? Ako nisam sretan čovjek, zašto nisam sretan? Veliki i sveti biskup iz Hipona, Augustin, napisa: „Za sebe si nas stvorio o Gospode, i nemirno je srce naše dok se u tebi ne smiri.“ Nedavni hit/uspješnica ima divan stih koji glasi: „Za mene je sreća…“ i onda nabraja stvari i stvarnosti koje čovjeka čine sretnim. Što je za tebe sreća i blaženstvo, kršćanine?!

Ako želiš biti sretan jedan dan, onda se najedi i popij.

Ako želiš biti sretan tjedan dana, onda kupi novu košulju ili majicu.

Ako želiš biti sretan mjesec dana, onda kupi novo odijelo ili haljinu.

Ako želiš biti sretan godinu i više dana, onda nabavi novi auto.

Ako želiš biti sretan desetak godina i više, onda izgradi veliku kuću ili kupi veliki stan.

Ako želiš biti sretan cijeli život i cijelu vječnost… što onda činiti?!

Je li Bog jedina i istinska sreća za mene vjernika? Za mene je sreća… Bog moj! Nastavi čitati Jesam li sretan? →

Ovo je vrijeme visokih zgrada i niskih karaktera.

Ovo je vrijeme širokih autocesta i uskih gledišta.

Ovo je vrijeme kad trošimo puno, a imamo malo, kupujemo puno i uživamo još manje.

Ovo je vrijeme velikih kuća, ali i malih obitelji.

Ovo je vrijeme visokih akademskih titula, ali manje razboritosti, više znanja, a manje mudrosti.

Ovo je vrijeme stručnjaka, ali i više problema, više medicine, a manje zdravlja.

Ovo je vrijeme kad smo povećali bogatstva, ali umanjili vrjednote

Ovo je vrijeme kad smo naučili kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti život, dodali smo godine životu, ali ne i život godinama.

Ovo je vrijeme kad smo otišli i do Mjeseca, ali ne možemo otići do prvog susjeda, osvojili smo prostranstva svemira, ali ne i naših duša.

Ovo je vrijeme kad čistimo prirodu i zrak, ali onečišćujemo dušu.

Ovo je vrijeme kad smo razbili atom, ali ne i naše predrasude.

Imamo veće plaće i zaradu, ali manju etiku i moral.

Ovo je vrijeme visokih ljudi i niskih karaktera.

Ovo je vrijeme dviju plaća, ali i više razvoda brakova, uređenih kuća i razorenih obitelji.

Ovo je vrijeme kad je sve na izlogu, a ništa u skladištu.

Ovo je vrijeme kad se govori o svjetskom miru, ali u kućama se vode ratovi.

Ovo je vrijeme kad govorimo puno, ljubimo rijetko i mrzimo često.

Čitanja: Mudr 12,13.16-19; Ps 86; Rim 8,26-27; Mt 13,24-43

Bog uvijek sije samo dobro. Govore prve stranice Svetog Pisma. Mnogi se pitaju zašto Bog ne uništi zlo i iskorijeni zle ljude? Bog tako ne može postupati. Kad bi Bog tako učinio, učinio bi to protiv svoje odluke jer je On sam htio stvoriti čovjeka kao sasvim slobodno biće. To je bila Božja odluka. Kako bi onda Bog mogao raditi protiv svoje odluke. Zato Bog poštuje svoju odluku i ljudsku slobodu. Svaki čovjek ima dosta vremena da raste i da donese plod dobra ili plodove zla. Svako se stablo najbolje prepoznaje po plodovima. Svaki se čovjek sam mora odlučiti kakvim će plodovima roditi. Bog svakome ostavlja dosta vremena i dosta šansi da se sam odluči. No, Bog čeka vrijeme žetve. Bog čeka onaj čas kad će se konačno morati odijeliti zlo od dobra. To će biti zadnja Božja pravda. Svaki čovjek lako prepoznaje u sebi što je vrijedno Kraljevstva Božjega, a što je vrijedno vječne osude u paklu. Sudbina je naša u našim rukama, a sud i pravda su u Božjim rukama. Zašto je Isus pripovijedao ovu prispodobu? Očito da je Isus želio da mi sami sebi presudimo i sebe spoznamo – da sami sebe smjestimo ili među pšenicu ili među pljevu – da sami sebe vidimo gdje i kako rastemo – je li kao plemenita pšenica ili kao korov. Htio je Isus da mi budemo upoznati i s konačnicom. Sigurno je da ne ćemo moći pobjeći Božjoj presudi. Kao što pšenica i kukolj moraju doživjeti žetvu i tada će svaki od nas naći svoje mjesto kad žeteoci počnu skupljati plodove njive. Tako će biti i na koncu svijeta. Anđeli će požnjeti ovaj svijet. Anđeli će tada pravednike, tj. Božju pšenicu smjestiti u Božje žitnice u nebo, u Božje Kraljevstvo kad sve njive ovoga svijeta, svi ljudi ovoga svijeta budu požnjeveni i kad njiva bude očišćena. Tada će konačno zasjati Božja pravda, tada će konačno biti podijeljene plaće za svaki ljudski život. Važno je, dakle, na vrijeme uočiti svoje mjesto pred Bogom.

U ova ljetno vrijeme u bogoslužju često slušamo Isusove prispodobe o sjetvi, žetvi, obradi zemlje i uzgoju voća. Tako Isus govori o tome kako je neki čovjek na svojoj njivi posijao pšenicu, a onda je njegov neprijatelj na toj istoj njivi posijao i kukolj, korov. U svojoj revnosti sluge toga čovjeka predlažu gospodaru da odu i počupaju kukolj. Međutim, gospodar veli: „Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njime i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve.“

Zanimljiva je revnost i briga slugu iz Isusove prispodobe. Oni bi odmah napravili reda. Otišli bi u polje i počupali mrski i štetni kukolj. Ako treba, oni bi i po nekoliko puta plijevili dok se zlo ne iskorijeni. Ognjem i mačem. Nemilosrdno. Međutim, što bi se dogodilo da im je gospodar to dopustio? Pšenica je gusto posijana. Ako čovjek uđe u polje, ne može, a da na pogazi i pšenicu i kukolj. Ako čupa kukolj, ne može, a da nehotice ne počupa i pšenicu. Zatirući zlo, gazimo i dobro. Nastavi čitati Pšenica i kukolj →

Čitanja: Iz 55,10-11; Ps 65,10-14; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23

Isus je jasno rekao da dobro sjeme donese samo onda plod ako padne na dobro tlo. To znači da je Božja riječ plodonosna samo onda ako padne u dobro i spremno ljudsko srce. Koliko smo puta slušali Božju riječ koja je došla k nama u naše srce preko slušanja, preko tumačenja, preko propovijedi, preko čitanja Biblije i pobožnih knjiga, možda preko opomene prijatelja. Je li se je primila i ukorijenila u našem srcu? Ako nije – tko je kriv? Bog je sigurno bacio dobro sjeme, a mi smo možda imali tvrdo, suho, trnjem požuda i strasti, trnjem želja za užicima, trnjem želja za imetkom, trnjem želje za slavom i mnogim zemaljskim brigama zatrpano srce pa je Božja riječ ostala bez ploda. Propovijeda jedna zgoda iz života sv. Augustina. Bio je veoma učen i bez vjere i Božja riječ nije mogla prodrijeti u njegovo srce. No, njegova je majka Monika dvadeset godina molila za obraćenje svoga sina. Jednom zgodom prolazio je on pokraj milanske katedrale. Kad je ušao u katedralu sv. biskup Ambrozije je baš govorio o obraćenju. Čim je zapazio Augustina povikne iz propovjedaonice: “Ako su mogli ovi i ove, zašto ne bi ti, Augustine”? Nato je Augustin izašao iz katedrale ali neprekidno su mu u ušima zvonile riječi sv. biskupa Ambrozija: “Ako su mogli…. zašto ne bi ti Augustine?” Ova je riječ Božja bila snažna i pala je u tom momentu na plodno tlo u raspoloženo srce i Augustin se obratio i postao biskup i veliki svetac. Božja riječ ne može ostati bez ploda, čitali smo to u prvom čitanju. Kad padne snijeg ili kiša na zemlju, ne vraća se više dok zemlju ne natopi i oplodi. Riječ Božja je kao kiša u ljudsko srce. Ona mora oploditi ljudsko srce. Ne smije se vratiti bez ploda. Jedino mi možemo biti odgovorni ako nismo svoje srce otvorili Božjoj riječi. Potrudimo se da Božja riječ dospije kao plodonosna kiša u naše srce. Neka je Bog posije sjeme i dade da uzraste i višestrukim plodom urodi.

Čitanja: Dj 6, 1-7; Ps 33, 1-2.4-5.18-19; 1 Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12

Zanimljivo je kako su stari poganski Grci, koji su u svojoj religiji imali mnoštvo bogova kojima su iskazivali štovanje, a u strahu da nekoga od njih nisu zaboravili, podigli u Ateni žrtvenik na kome su napisali “nepoznatom bogu”. Na tu vjeru, u nepoznatog boga, nadovezao je Pavao svoju propovijed i rekao: “Kojega vi nepoznatoga štujete, ja sam vam došao navijestiti.” Tada je Pavao počeo propovijedati Krista Raspetoga i Uskrsnuloga u kome se svaki čovjek može spasiti. Sve religije svijeta ujedinjuju se u jednom jedinom putu koji je Krist i koji je za sebe rekao: “Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Bogu osim po meni.”

Hoće li netko Boga upoznati, ne može drugačije nego preko Isusa Krista. Hoće li tko k Bogu doći, nema drugog puta, nego po Isusu Kristu. Hoće li netko istinu naći, može je naći samo u Isusu Kristu. Hoće li netko život, može ga naći jedino u Isusu Kristu. Isusova riječ u današnjem evanđelju jest jedini i pravi oslonac života svakog vjernika. Isus Krist priprema vječni stan kod Oca svakom čovjeku. On je jedini koji osigurava našu budućnost i naš vječni život i nigdje drugdje, nego ondje gdje je i On. Isus nas želi dovesti u svoj dom, dom svog nebeskog Oca. Nastavi čitati Put k Bogu →

Čitanja: 2 Kr 4,8-11.14-16a; Ps 89; Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42

Možda smo u svojoj prvoj mladosti maštali kako ćemo ostvariti neki posebno veliki cilj, međutim, život redovito pred nas stavlja naizgled prozaične stvari: treba oprati posuđe, pomoći djetetu da zaveže vezice na cipelama, čekati u redu na blagajni…

Evo, i Isus maksimalno pojednostavljuje stvar. Evo što on traži od svojih učenika: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“. Međutim, kada bolje pogledamo male stvari zapravo i nisu male. Za skladan i miran život u obitelji potrebno je svakodnevno činiti kućanske poslove… Nadalje, ono što je meni sitnica, nekome je važno. Evo, djetetu je velika stvar naučiti vezati vezice na cipelama. A da bi čovjek činio takve „male“ stvari, potrebno je imati oko i srce. Oko, da čovjek zapazi potrebu drugoga i prije nego bude zamoljen. Potrebno je onda imati i srce – ljubav i razumijevanje. Tako ćemo onda otvoriti vrata onome tko ima pune ruke vrećica, jednako ćemo tako često upitati u kući ili u gostima: „Mogu li što pomoći?“ i prionuti uz obične kućanske poslove. Djeca će se tako učiti pospremati za sobom, biti uljudna prema starijima. „Mala“ a ipak velika stvar bit će nazvati djeda i baku, obradovati ih kakvom sitnicom ili lijepom gestom. „Čaša hladne vode“ može biti strpljiva i lijepa riječ u kući i u susjedstvu, može biti praštanje puno razumijevanja. Maleni dar – ako je iskren i od srca – čestita će čovjeka obradovati više neko skupocjeni nakit. Jer, dar, usluga i pomoć izraz su poštovanja i ljubavi. Maleni dar o kojem Isus govori zapravo je naše uljudno ponašanje – ako je od srca… Tko to čini učinit će – bude ili prilike – i ono veliko. Tko ne čini male stvari, neće znati činiti ni velike. Upravo tako veli i Isus: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran.”