Pedesetnica – Duhovi

Čitanja: Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19 

Sjećam se da su mi kao dječaku  Duhovi bili najljepši blagdan. To vjerojatno ima veze i s činjenicom da Duhovi padaju u proljeće, kada je obično toplo i sve cvjeta. No moji su roditelji također doživljavali Duhove kao  posebno utješan i poticajan blagdan,  jer Sveto pismo govori o Duhu Svetom kao Tješitelju.

Ako bolje pogledamo, otkrivamo potpuno neočekivano bogatstvo biblijskih slika i imena za Duha Svetoga, takvo bogatstvo da danas mogu prikazati samo vrlo mali izvadak. Naše vrijeme jako pati od bezduhovnosti, na koju se apostol Pavao morao osvrnuti opomenom: “Ne gasite duha!” (1 Sol 5,20) Bezduhovnost se javlja u raznim oblicima: kao ravni materijalizam, tj. kao teorijsko učenje kojoj je sve funkcija materije, uključujući ljudsko mišljenje, osjećanje i htijenje, što je u isto vrijeme povezano s praksom, posebice veličanjem potrošnje, štovanjem novca i idolizacijom zdravlja kao najvišeg dobra. Bezduhovnost se također izražava u određenom racionalističkom načinu razmišljanja koji prihvaća samo ono što je znanstveno dokazano. Čovjek je sveden na svoju glavu, njegov um, srce, sjedište emocija, ne shvaća se ozbiljno. Kao rezultat toga, svaka radost je ugušena u čovjeku.

Bezduhovnost postoji i u Crkvi, naime kada su institucije i vanjske strukture naglašene tako jednostrano da unutarnji život nestaje iz svijesti. Osjećamo da smo danas više ovisni o Božjem Duhu nego ikad prije.

Pavao piše u Poslanici Rimljanima: “Ljubav je Božja izlivena u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan.” (Rim 5,5) Ne možemo znanstveno dokazati istinitost ove rečenice, a ona nije odmah vidljiva u životu Crkve.

Ono što se tada dogodilo u Jeruzalemu nije jednokratna pojava, već naprotiv, to je nešto što se ponavlja i ponavlja. Opet. Jedina posebna stvar u vezi s događajem Pedesetnice bile su spektakularne okolnosti oko slanja Duha: huk oluje, čudo jezika i velik broj onih koji su se obratili Petrovim propovijedanjem.     Inače, izlijevanje Duha Svetoga događa se svaki dan u cijelom svijetu. Naravno ne svugdje i za svakoga! Apostoli su se prethodno okupili da se jednodušno mole (Dj 1,14); morali su strpljivo čekati i nisu mogli prisiliti dolazak Duha. A znali su što propuštaju! Još su se sjećali Isusovih oproštajnih riječi, po kojima ih nije htio ostaviti same, nego im je poslao potporu, Duha, koji će ih čuvati u istini i krijepiti u kušnjama. Osjećali su prazninu u svojim srcima i čeznuli su da sam Bog ispuni tu prazninu!

To je, preduvjet za dolazak Duha i vjerojatno ono što nam prije svega nedostaje. Čak i u satima kada se osjećamo praznima, ne očekujemo da će nas Bog preobraziti i ponovno stvoriti – nego nemirno tražimo nadomjestke koji nam ne daju osjetiti prazninu ili se žalimo na Boga i svijet i tonemo u nezadovoljstvo. Zašto je to tako? Jer sa svih strana nam govore da se svaki nedostatak može riješiti konzumacijom: glad hranom, glavobolja tabletama, ljubavna muka alkoholom itd. Što nas opet vraća na temu bezumlja. Bezumnik najmanje zna što mu nedostaje. Imamo premalo uzora, ljudi čiji nas iskričavi duh navodi na pravi put, čiji nas entuzijazam inficira i čija nas dobrota izvlači iz naše sebičnosti.

“Ljubav je Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan.” Pavao opisuje iskustvo koje je doživio sa sobom i sa članovima svojih zajednica. Božji Duh je dan u naša srca, u središte naše osobnosti. U dnu naše duše on nas nadahnjuje dobrim mislima i usmjerava nas prema svetome, uvijek nas mameći da ljubimo ono što je visoko i sveto. Teolog iz 12. stoljeća to kaže ovako:

“Duh Sveti je uistinu božanska vatra. Svaka ljubav je vatra, ali duhovna vatra. Ono što materijalna vatra čini sa željezom, ova božanska vatra čini u nečistom, hladnom, tvrdom srcu. Gdje god se u nju udubi, ljudski duh postupno odbacuje svu crninu, hladnoću i krutost i preobražava se posve prema naravi onoga koji ga zapaljuje. U plamenu božanskog ognja ono se rasplamsava, počinje gorjeti, rastapa se u ljubav Božju, prema riječi apostola: Ljubav je Božja izlivena po Duhu Svetom koji nam je dan ( Rim 5,5).