1. čit: Dj 2, 1-11 – Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti.
Ps: 104: POŠALJI DUHA SVOJEGA GOSPODINE, I OBNOVI LICE ZEMLJE
2. čit: 1Kor 12, 3-7, 12-13 – U jednom Duhu, svi smo u jedno tijelo kršteni.
Ev: Iv 20, 19-23 – Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas: primite Duha Svetoga.

Na svetkovinu Duhova prisjećamo se događaja iz Djela apostolskih: učenici su zatvoreni, uplašeni i nesigurni, a onda na njih silazi Duh Sveti i sve se mijenja. Od malene skupine prestrašenih ljudi nastaje zajednica koja hrabro izlazi pred svijet. Zato Duhove nazivamo rođendanom Crkve, ili danom kad je Crkva izišla u javnost.

U jednoj je anketi bilo postavljeno pitanje: „Što kršćani zapravo slave na Pedesetnicu? “ Puno ih nije znalo dati odgovor na to pitanje pa kažemo da iza toga stoji ozbiljna stvarnost. Mnogi više ne poznaju sadržaj vjere. Mnogi su se udaljili od Crkve. Neki su razočarani, neki ravnodušni, a neki ranjeni.

I doista, nije lako govoriti o „rođendanu Crkve“ bez gorčine ili pitanja. Posljednjih godina Crkva je prolazila kroz duboke krize. Skandali zlostavljanja i njihovo prikrivanje teško su narušili vjerodostojnost Crkve. Mnogi su izgubili povjerenje. Neki su otišli. Neki ostali, ali s boli u srcu. Mnogi se pitaju: može li Crkva ponovno postati ono što ju je Isus zamislio? Može li ponovno biti „svjetlo svijeta“ i „sol zemlje“? Ta pitanja nisu znak nevjere. Ona su znak da nam je stalo. Upravo zato su Duhovi danas možda potrebniji nego ikad prije.

Na početku Crkve nije stajala ljudska snaga, dobra organizacija ili savršenstvo apostola. Na početku je bio Duh Sveti. Apostoli nisu bili heroji bez slabosti. Bili su ljudi koji su pobjegli od Isusa u času muke, ljudi koji su sumnjali i bojali se. Ali kada ih je zahvatio Božji Duh, postali su novi ljudi. To je velika nada i za nas danas. Jer Crkva ne živi samo od ljudske sposobnosti. Da je samo ljudska ustanova, odavno bi se raspala pod teretom svojih slabosti. Ali Crkva živi od Duha Svetoga. On je njezina snaga, njezina mladost i njezina obnova. Zato se na Duhove ne okupljamo kako bismo slavili vlastitu uspješnost, nego Božju vjernost. Ne slavimo savršenu Crkvu, nego Boga koji ne odustaje od svoje Crkve. Duh Sveti i danas djeluje: tiho, strpljivo i ustrajno. On liječi, obnavlja, podiže i vodi. No obnova Crkve ne počinje negdje daleko. Ne počinje samo „na vrhu“. Ne počinje najprije u strukturama i uredima. Obnova počinje u srcu svakog vjernika.

Jednom je novinar upitao Majka Tereza: „Što bi trebalo promijeniti u Crkvi? “ Njezin odgovor bio je jednostavan i snažan: „Ti i ja.“ To je možda najvažnija poruka Duhova. Lako je govoriti o tuđim pogreškama. Lako je kritizirati Crkvu. Ali Duh Sveti nas najprije pita: što treba promijeniti u meni? Jesam li otvoren Bogu? Molim li? Praštam li? Svjedočim li vjeru svojim životom? Donosim li mir ili nemir? Nadu ili beznađe? Samo oni koji su sami zahvaćeni Božjom ljubavlju mogu mijenjati svijet oko sebe. Samo srce koje gori vjerom može zapaliti drugo srce. Zato je tako lijepa molitva jednog kineskog kršćanina:

„Gospodine, probudi svoju Crkvu i počni sa mnom!
Gospodine, obnovi svoju Crkvu i počni sa mnom!
Gospodine, donesi mir svijetu i počni sa mnom!
Gospodine, donesi svoju ljubav svim ljudima i počni sa mnom!“

To je pravi duh Duhova. Bog ne djeluje bez nas. On nas poziva na suradnju. Potrebna je naša otvorenost, naša spremnost i naša odluka da dopustimo Duhu Svetomu da nas mijenja. Možda danas osjećamo umor, razočaranje ili nesigurnost zbog stanja u svijetu i Crkvi. Ali Duhovi nas podsjećaju da posljednju riječ nemaju strah, skandali ni krize. Posljednju riječ ima Bog. Jer samo s Duhom Svetim Crkva može biti ono na što ju je Krist pozvao: znak nade, mjesto milosrđa i svjetlo u svijetu koji često luta u tami.