Kroz ovo korizmeno vrijeme u našim crkvama, ali i na drugim mjestima koja su za to uređena vjernici rado mole pobožnost Križnog puta. To je tradicionalna kršćanska pobožnost kada se nastoji što sabranije moliti uz sjećanja na brojne detalje Isusove muke i smrti, kako nam to opisuju evanđelja. Sama pobožnost Križnog puta u obliku kakav je danas po našim crkvama i oko naših crkvi nastajala je u 17. stoljeću. Dragocjeni pečat toj pobožnosti dali su franjevci koji su je širili, a franjevac kapucin sv. Leonardo Portomauricijski dao je onaj temeljni pečat toj pobožnosti kad je o Križnom putu na poziv pape Benedikta XIV. godine 1750. propovijedao u rimskom Koloseju. Od tada se do danas na osobito svečan način moli svake godine na Veliki petak pobožnost Križnog puta u tom prostoru koje je obilježeno krvlju brojnih mučenika za Isusa i vjeru. Križni put sastoji se od 14 postaja. Najprije ih je bilo sedam koje se mogu iščitati u tekstovima evanđelja i to su: prva gdje Pilat osuđuje Isusa, peta gdjemu pomaže Šimun Cirenac u nošenju križa, osma gdje žene plaču nad Isusom, deseta gdje Isusa svlače, jedanaesta gdje Isusa pribijaju na križ, dvanaesta gdje Isus umire na križu i četrnaesta gdje Isusa polažu u grob. Za sve ove trenutke imamo podlogu u evanđeoskoj kronici i tekstu. Poslije je kršćanska tradicija i pobožnost, posebno iz pričanja hodočasnika, prepoznala početak hoda gdje Isus prima križ, tri postaje kako Isus posrće i pada pod križem, zatim susret Isusa i Majke Marije, gesta žene koja se zove Veronika i konačno kako mrtvo tijelo Isusovo polažu u Marijino krilo. Ta je pobožnost uvijek poticaj vjernicima da se sjete Božje ljubavi, a isto tako i da svoje križeve povežu i oplemene Isusovim križem.