Čitanja: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13

Svi koji su ikada širili Isusovu riječ ili Evanđelje bili su u svijetu prepoznatljivi jer se nisu oslanjali na nikakvu ljudsku instituciju ili neku ljudsku vlast. Nisu se oslanjali na bogatstvo, a niti na znanje. Nisu se oslanjali na nikakvu silu koja ima svoje izvorište ovdje na zemlji. Uvijek su dolazili kao siromasi ali bogati Božjom riječju. Nisu baš uvijek bili dobro primljeni. Bili su mnogo puta i otjerani ali nisu za sobom ostavljali mržnju niti osvetu.

Mi, novozavjetni Isusovi, vjernici svi nosimo poslanje. Svi smo poslani. Svi smo proroci i proročki narod. Nije Isus nikome od nas napisao neku posebnu preporuku samo nas je poslao davši nam u ruke Evanđelje kao jedinu nepobjedivu silu i kao jedinu preporuku za našu proročku službu.

Sveta Crkva i dana tu službu vjerno izvršava. Svake godine ona određuje još “sedamdeset dvojicu”, sve one koje po svećeničkom redu poziva i za službu propovjednika Evanđelja osposobljuje. No, nije to jedino poslanje. Crkva poziva i sve nas da svaki na svom mjestu u svoje vrijeme više životom nego riječima propovijeda Evanđelje. Takve propovjedi su najdjelotvornije. No, to ne znači da će ih svi rado slušati.

Često se čuje kako se na prave kršćane i svećenike nabacuje kojekakvim pogrdama i želi ih se obezvrijediti pa kažu: “Oni su kao i mi” ili pak kažu: “Zašto su oni drugačiji nego mi, zato se ne prilagode nama”? I jedno i drugo je sasvim krivo i protivno Evanđelju. Evanđelje je istina koja se mučno probija kroz povijest svijeta ali nikad ne posustaje, uvijek ide naprijed, uvijek se nađe onih koji ga s radošću primaju.

Draga braćo i sestre! Dozovimo si danas u svijest svoje kršćansko i proročko poslanje. Mi smo poslani. Jesmo li išli? Kako smo išli? Na što smo se oslanjali? Neka nam jedini oslonac bude istina Evanđelja životom i riječju i djelom propovijedana.