Kroz ovo korizmeno vrijeme u našim crkvama i na drugim mjestima koja su za to uređena vjernici rado mole pobožnost Križnog puta. To je tradicionalna kršćanska pobožnost kada se nastoji što sabranije moliti uz sjećanja na brojne detalje Isusove muke i smrti, kako nam to opisuju evanđelja. Ovakvi izrazi kršćanske pobožnosti povezani su sigurno s mnogim događajima tijekom povijesti Crkve. Naime, od starine su kršćani težili za tim da fizički pohode one gradove i mjesta koja je Isus posvetio svojom prisutnošću za svoga zemaljskog života. Oduvijek postoji težnja hodočastiti u Svetu zemlju, Isusovu domovinu, danas Izrael i Palestinu. Prva kršćanska stoljeća imaju svoja sjećanja na dirljiva hodočašća i na molitve hodočasnika kojima je uspjelo doći u Svetu zemlju. Ipak, tijekom povijesti i razvoja događaja sve je teže bilo doći i hodočastiti na ta mjesta. Politička situacija nije bila prikladna za takva hodočašćenja, a i velikoj većini vjernika bilo je i ekonomski nemoguće da ostvare takav put. Srednji vijek je u tome osobito pogođen zbog križarskih ratova i prisutnosti Saracena na tim svetim mjestima. Nije stoga nikakvo čudo da su kršćani koji više nisu mogli hodočastiti u Svetu zemlju htjeli na neki način Svetu zemlju prenijeti k sebi bliže. Zato su na brojnim mjestima, po brežuljcima, unutar klaustara crkvi i samostana te u samim crkvama pojavljuju se tzv. kalvarije, tj. mjesta koja su obilježena uspomenama na Isusovu muku i smrt.