Čitanja: Dn 7,9-10.13-14 ; Ps 97,1-2.5-6.9; 2Pt 1,16-19; Mt 17,1-9

U današnjem Evanđelju, Isus vodi na brdo Tabor svoja tri učenika da im ondje otkrije svoje pravo lice, pravu svoju slavu. Tu se pred trojicom svojih učenika: Petrom, Jakovom i Ivanom preobrazio. Pokazao  im je takvo svoje lice i takvu svoju odjeću da su zanijemili. Videći Iliju i Mojsija s Isusom Petar je samo ponudio Isusu: “Dobro nam je ovdje biti. Hoćoš li da ovdje napravimo tri sjenice: jednu tebi jednu Iliji i jednu Mojsiju”? Bio je toliko uzbuđen da nije ni znao što govori. Ovo viđenja na Taboru  je osvježenje nad onim Isusovim riječima: “Idemo u Jeruzalem, ondje će Sin čovječji biti izrugan, popljuvan, izmučen i ubijen, ali treći će dan uskrsnuti”. Kako su Petru bile teške te riječi da je Isusu odgovorio: “To se tebi ne smije dogoditi”. Sada je sasvim promijenio mišljenje. I sada može s Isusom nastaviti put prema Jeruzalemu. Još dok je Petar govorio, nestalo je ukazanja i morali su se vratiti opet u ovaj život po kojem se treba polako uspinjati prema konačnom preobraženju u nebu. Treba nastaviti život kroz patnje, križ i kalvariju života. To je put koji je mukotrpan i težak, ali vodi k sigurnome.

Mnogo puta se pitamo: Zašto nas kroz patnje Bog vodi do vječne sreće?  To je red ovoga svijeta kojemu smo i mi samo dio. Bog nam je dao razum da u ovom svijetu mnogo toga riješimo sebi na olakšanje. Raspadljivost ovoga svijeta mi svojim umom ne ćemo riješiti. Tjeramo trpljenje što dalje od nas (lijekovi, bolnice, znanost, medicina) Ako pak sve to zataji onda nam razum govori da je to put do Boga. On nas k sebi hoće da nam sreću udijeli.