Kaže sveti Ivan: „Bog stoluje u nedostupnom svjetlu i nikad ga nitko ne vidje.“ Zato nije moguće dohvatiti ga ni rukama ni pameću. On, sam Bog ostaje za nas tajna. Ništa, baš ništa ne bismo o njemu mogli znati da nam on sam nije objavio. Što nam je on objavio? On nam je objavio samo onu sigurnu stazu po kojoj se možemo sigurno popeti na nebo ali s jedne i s druge strane toga puta krije se mnoštvo nepoznatoga, nama nerazumljivoga, neshvatljivoga ili naprosto rečeno, nama tajnoga. To ne ćemo nikada moći razumjeti.

Danas nam naša kršćanska vjera iznosi pred oči najveću tajnu naše vjere a tiče se unutarnjeg Božjeg života. Kako Bog živi? Kako se živi u božanskoj naravi? Kako Bog živi u Trojstvu: u osobi Oca, u osobi Sina i u osobi Duha Svetoga? Tu tajnu nismo kadri razumjeti. Premalen je naš ljudski razum. Tu nam je tajnu Trojstvenoga Boga otkrio sam Isus. Teško bismo ili nikako do toga došli da nam Isus nije govorio o Ocu, o Sinu i o Duhu Svetome. Ne razumijemo, ali vjerujemo. Neko malo pastirče sjedi s ocem i čuva ovce. Glavu je okrenulo prema žarkom jutarnjem suncu. Rukama zastire oči pa ih načas otvori ali u sunce ne može gledati. Čim otvori oči ošine ga sunce svojim zrakama a dječak brzo pokrije oči rukama. Najedanput upita svog oca pastira: „Tata, zašto sunce ne da ga gledamo?“ „Pa znaš“, sapleo se otac, i ne zna što bi odgovorio. Padne mu na pamet pomalo čudan odgovor: „Pa znaš, sunce je toliko sjajno i lijepo i mi bismo ga svojim očima zamazali pa nam ne dozvoli da ga gledamo.“ Dijete, doduše, nije do kraja razumjelo očev odgovor ali je shvatilo da ne smije gledati u sunce jer to sunce ne dozvoljava. Možda bi i nama trebao takav odgovor – svim onima koji bi htjeli gledati u Boga u Presveto Trojstvo tako kao što gledaju stvari oko sebe. Ne da nam Bog da ga svojim razumom zamažemo. Zato danas, dok razmišljamo o objavljenom Trojednome Bogu, prignimo svoja koljena, svoj razum i srce i iskreno recimo: „Veliki i sjajni Bože, vjerujem čvrsto u te pa makar te ne mogu gledati ni razumjeti.