Dva su bitna elementa po kojima se prepoznaje božji čovjek, vjernik, kršćanin. Prvi element je Duh Božji koji mora biti u čovjeku. Drugi element su djela Božjega Duha puna ljubavi učinjena za bližnjega. Piše Izaija u današnjem prvom čitanju: “Duh Gospodnji na meni je jer me Gospodin pomazao! On me poslao biti blagovjesnikom siromasima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje i proglasiti godinu milosti Gospodnje.” Ivan je mogao biti radostan u Gospodinu jer je svjedočio za istinu. Zato dalje piše: “Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu jer me je odjenuo haljinom spasenja zaogrnuo me plaštem pravednosti.” Onaj tko ima Duha Božjega taj zna odgovor na mnoga i vrlo važna pitanja a na prvom mjestu zna odgovor na pitanje: Tko si ti? Tko sam ja? Ivan na te upite židovskih svećenika i levita zna odgovor na pitanje o samome sebi i glasno im odgovara: “Ja nisam Krist, ja nisam Ilija, ja nisam prorok. Ja sam samo Glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodinu!”

Čovjek mora moći i samoga sebe prepoznati do te mjere da može o sebi reći pravu istinu: da li sam čovjek Božji ili nisam? Svaki od nas najprije pred Bogom i pred svojom savješću neka pokuša odgovoriti samom sebi: tko sam ja? Svaki mora sebi najprije odgovoriti da li Duh Gospodnji počiva na meni? Primili smo pomazanje na svetom krštenju, na svetoj potvrdi ali da li smo dali mjesta Božjemu Duhu, je li još uopće Duh Božji počiva na nama?

Svaki si čovjek mora odgovoriti na pitanje da li ja činim djela Božja, djela ljubavi, djela milosrđa, djela utjehe, djela mira osobito prema bolesnima, starima, nemoćnima, siromašnima? Da li sam ja po Božjem Duhu radost žalosnima? Tim i takvim djelima čovjek Božji izlazi na svjetlo dana i pred Boga i pred ljude. Svojim životom i ponašanjem treba grješnika opomenuti i na pokoru i obraćenje ga privesti.