ČITANJA: Bar 5, 1-9; Ps 126, 1-6; Fil 1, 4-6. 8-11; Lk 3, 1-6

Grijeh je nered koji duboko zasijeca u čitav čovjekov život i vodi čovjeka u vječnu propast. Zato razumno biće – čovjek mora najprije uvidjeti da ide krivo, da ide prema propasti. Ako to ne uvidi propast mu je neminovna. Ako pak uvidi sve svoje krive putove mora potražiti izlaz kod onoga koji ga na pravi put može izvesti i koji ga može spasiti od propasti. Na tu činjenicu krivoga puta i skretanja na pravi put upozoravao je sveti Ivan Krstitelj kad je u Judejskoj pustinji vikao: „Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze. Neka se slegnu bregovi, neka se ispune doline, što je krivudavo neka se izravna a što je hrapavo neka se izgladi“. Očito je tu sveti Ivan mislio na grijehe u ljudskom srcu, na sve ono što priječi put Gospodinu u ljudsko srce.

Ivanovo propovijedanje je zadnja opomena ljudstvu jer je Spasitelj već među nama. Treba požuriti jer on je tako blizu.

Mi kršćani se radujemo blagdanu u kojem slavimo Isusov dolazak među nas ljude, radujemo se blagdanu Božića. No, slušamo Ivanove riječi i istražujemo svoje vlastite putove. Istražujemo svoje srce i pitamo se ima li bregova i dolina, ima li vijugavog i hrapavoga. Po takvom putu spasenje ne može doći k nama. Mi vjernici ozbiljno razmišljamo o svome vlastitom putu, slušamo glas Ivana Krstitelja, radimo na samima sebi, rado prihvaćamo post i pokoru, molitvu i djela milosrđa da na taj način pripravimo put Gospodinu.

Ovo adventsko vrijeme nas neprekidno opominje i stavlja nam pred oči ono što smo krivo činili i stavlja nam pred oči ono što smo dobra trebali učiniti.

Uozbiljimo se u ovom vremenu da spremno dočekamo naše otkupljenje i spasenje.