Nama Bog daje određeno vrijeme koje je obilježeno s dvije linije: linija dobra i linija zla – Bog i đavao. S nekim od ove dvojice moramo ići. S nekim se moramo udružiti. Za nam je, dakle, jedino spasonosno da prepoznamo znakove Božje i njemu se pridružimo. Najveća je opasnost da se čovjek zagleda u samoga sebe te ne vidi više ni Boga ni bližnjega. Takav se čovjek uputio posve sam u prazno, u ništavilo.

U današnjem Evanđelju Isus govori o znakovima koje treba prepoznati, po kojima možemo spoznati da se bliži dan i čas kad ćemo ugledati Sina Čovječjega kako dolazi s velikom moći i silom. Tada za neke dolazi spasenje a za neke propast već prema tome s kime su se udružili, s kime su se uputili kroz svoj život.

Ovaj nas Advent, kao nama darovano vrijeme, želi upozoriti, sam Isus kaže: „Pazite da vam srca ne otežaju u proždrljivosti i pijanstvu i životnim brigama, da vas taj dana ne zatekne nepripravne.“ To bi bila propast. U pravoj pripremi i pravoj spremnosti, kazao je mudrac, jednim okom gledamo zemlju kuda hodamo a drugim okom gledamo nebo kamo smo se uputili. Ne bi valjalo oba oka uperiti na zemlju i zaboraviti nebo ali bi isto tako bilo pogrešno kad bi netko oba oka uperio samo prema nebu i zaboravio da je samo čovjek koji hoda po zemlji. Kaže jedna anegdota kako je jedan seljak došao k poznatom svetom redovniku i upitao ga kako i na koji način bi se on najsigurnije spasio. Redovnik mu je smjesta odgovorio: „Obrađuj svoju zemlju i gledaj na nebo. To je za tebe jedini put spasenja.“

Naša nam vjera neprekidno usmjeruje oči u pravim smjerovima i prema zemlji i prema nebu i stavlja nam pred oči Isusove riječi: „Budni budite i u svako doba molite da spremni možete stati pred Suca, Sina Čovječjega.