Ako je išta na ovom svijetu sigurno, onda je sigurno da ćemo svi mi umrijeti. Ali mi ne znamo kada će to biti?

Svakome je od nas određena godina, mjesec, dan, sat i minuta kada ćemo morati ostaviti ovu zemlju i ovaj svijet i ući u vječnost. Ali to nam je vrijeme nepoznato. Zato nas Krist i upozorava da budemo uvijek pripravni na odlazak s ovoga svijeta na drugi svijet.

Sveti Grgur kaže da nam je Bog radi našega dobra sakrio trenutak naše smrti upravo zbog toga da bismo bili uvijek pripravni. Takva je sudbina nas ljudi, rađamo se i idemo kroz život i odlazimo u vječnost kao rijeka u ocean. Zaplačemo pri rođenju, naplačemo se kroz život, sa suzama u očima svršavamo i sa suzama nas prate u grob. Kao što smo jednoga dana bili upisani u knjigu krštenih, tako ćemo jednoga dana biti upisani u knjigu umrlih. Ne smijemo zaboraviti da je naš ljudski život čekanje Gospodina. Ovaj prolazni, zemaljski život zamijeniti ćemo onim neprolaznim, vječnim blaženim. Zato je potrebno već sada misliti na onaj konačni susret s Gospodarom Života. Sve što činimo: svi naši napori i sve naše brige moraju biti jedna briga: da budemo spremni za taj veliki susret, da budemo budni, da mu otvorimo “čim stigne i pokuca”. Čim smo rođeni, ukrcali smo se u vlak života, putujemo bez zaustavljanja, iskrcati ćemo se na posljednjoj stanici – u vječnosti. Moramo biti pozorni da ne iskočimo iz Božjega vlaka, da ne pomislimo kako ima vremena. Nastojimo oko toga da svetim životom damo vječni sadržaj, cijenu i vrijednost svome kratkome životu – putovanju: svakom svome danu, svakom svom radu, svakom svom koraku. Uvijek biti spremni i pripravni za prvi dan naše vječnosti.