Isus u ovoj prispodobi, o kukolju i pšenici upozorava da je Bog stvorio dobar svijet, a zlo koje je prisutno u svijetu plod je čovjekovog krivog djelovanja. Ali Bog ima svoju logiku koja je bitno drugačija od one naše ljudske i ne želi kukolj tek tako iskorijeniti nego mu daje novu životnu priliku, jer Isus nije došao osuditi čovjeka, nego spasiti. U svemu se ovom pokazuje nevjerojatna strpljivost i ljubav dobroga Boga, koji je do posljednjeg trena spreman čekati čovjeka, svoje stvorenje, i uvijek mu iznova davati priliku da se obrati i napravi totalni zaokret u svome životu – okrenuvši se prema Njemu, Bogu, svome Stvoritelju. Upozorenje da se kukolj ne čupa prije vremena – plod je Isusove želje da zaštiti čovjeka prije svega od njega samoga zbog njegove sljepoće što nerijetko ne zna razlučiti dobro od zla – prozivajući dobro zlim i zlo dobrim.  

Ova prispodoba o kukolju i pšenici govori koliko samo Bog ima strpljenja i ljubavi s nama grešnicima, jer naš Bog je ”milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost” (Ps 86, 15). Ono što je Bog nama dao kao sredstva u borbi protiv kukolja jesu: molitva, pokora, sakramenti koje trebamo obilno i svakodnevno koristiti. Potrebno je ‘vrištati’, ‘galamiti’, ‘dozivati’ Boga u svojoj nutrina, zazivati ga da ponajprije ‘počupa’ kukolj u nama samima, a onda i onaj koji je oko nas. Čovjek se nikada ne bi smio postavljati u ulogu žetaoca (vladarom nad životom) i početi sa žetvom, jer Bog na kraju krajeva i od onog najokrjelog kukolja može učiniti najljepšu pšenicu, može učiniti da i onaj najkrući kukolj donese obilne i sočne plodove, jer On je Bog koji može sve, pa i najgrešnija srca snagom svoje ljubavi privući k sebi i osloboditi ih od svakog robovanja. Ali bez naše pomoći, naše suradnje, bez naše molitve i svemogući je Bog u tome ‘nemoćan’. Na kraju krajeva: svi smo mi u očima drugih nekad pšenica, a nekad kukolj. Budući da i sami želimo da nama netko drugi pruži priliku za popravak, pružimo je onda i mi drugome.