Dvije Isusove poruke prožimaju današnje Evanđelje. Prva je: “Ne bojte…”. Druga je: “Tko se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima.”

Netko reče da je strah u samoj srži ljudskoga bića. Čini se da čovjek živi u strahu, od rođenja do smrti. Dijete se boji mraka i tame, nepoznata lica, onoga koji viče. Mladi se boje sebe, boje se života… To su nesvjesne bojazni, ali bojazni koje muče; strah koje nazivamo bojažljivošću, sramežljivošću, kompleksom manje vrijednosti… Ponekad je agresivnost, ili bijeg u pojedine poroke, drugo lice straha. I starije izgriza strah, koji često prelazi u tjeskobu… A, tjeskoba je osjećaj. Osjećaj nije stvar ni razuma ni volje, pa se ne može odstraniti ni znanjem ni htjenjem. Nije ni nagon, pa se ne može umrtviti nikakvom askezom.

Tjeskoba se javlja kao osjećaj izručenosti silama koje, osobno, ne možemo kontrolirati ili kao strah pred onim što nas čeka sutra. Isus je jednom prozvao te naše egzistencijalne bojazni: Što ćemo jesti? Što ćemo piti? U što ćemo se odjenuti?

Strah je odraz i posljedica grijeha. Od časa kada je prvi čovjek zgriješio, grijeh se, a s njim i strah, poput zatrovanog oblaka nadvio nad ljudsku sudbinu. Unio je nemir u ljudsko biće, narušio opći sklad suživota… Nadasve, unio je smrt u ljudski život. A smrt, koja je plod grijeha, korijen je svakog čovjekova straha. Baš na to iskustvo i činjenicu straha i bojazni, kojoj je temelj u činjenici grijeha, spušta se kao neko osvježenje i olakšanje Kristova poruka: nemojte se bojati.Objava i navještaj života i poslije tjelesne smrti podloga su Isusova poziva da se ne bojimo. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo; dušu vam ne mogu ubiti…

Isus je pobijedio smrt. Njegova smrt i uskrsnuće zalog su naše pobjede; izvor naše nade: “Ako je Bog s nama tko će protiv nas?” (Gal 2,20).

Straha se može osloboditi samo onaj tko pobjedi zlo i grijeh, tko zna i vjeruje da posljednju riječ nema smrt nego uskrsnuće i život. Nakon Isusova uskrsnuća prvi učenici su povjerovali, zato su i postali neustrašivi. Zato nam je baciti pogled “preko rijeke”, u budućnost. Nadići prolazne vrednote na kojima često gradimo svoju sigurnost, – one su varljive. Gledajmo prijeko, prema Nebu.

Druga je poruka: priznati se Isusovim. Kod popisa stanovništva mnogi se izjasne kao vjernici, kod nas kao članovi katoličke Crkve. Nameće se pitanje: Je li je priznanje zaista vjeroispovijest?

Što znači priznati se Kristovim? To nije registracija, već život u duhu evanđelja, u zajedništvu katoličke Crkve, kojoj pripadamo. To je svjedočenje vjere životom. Gdje? Najprije u obitelji – u komunikaciji i molitvi… Zatim, na ulici, na radnom mjestu… Ne nametljivim govorom o svojim stavovima već svojim ponašanjem…

Možda se pitamo kako se ponašati kad se u svakodnevnom životu susrećemo s nevjernicima?. Zgodna slika iz života sv. Franje. Dođe mu učeni dominikanac i reče kako ima prijatelja koji nije baš vjernik. A Sveto Pismo kaže da takvim treba propovijedati i poticati ih na obraćenje…. Franjo Mu reče: Živi svoju vjeru. Ponašaj se kao pravi vjernik… to je najbolji poticaj na obraćenje.

Svi se mi, ponekad, nalazimo u situacijama nijekanja, pa poput sv. Petra, u Pilatovu dvoru, znamo reći: “Ne, ne poznam toga čovjeka” (Iv 18, 17). Tek priznavanje krivnje vodi preko nijekanja do vjere. Na izlasku Petra susreće Isusov pogled: “Tada zaplaka gorko.” Petar je iz nijekanja našao put do priznavanja svojih grijeha, do ispovijedanja vjere i potpunog povjerenja u Isusovu riječ: “Tko god se dakle pred ljudima prizna mojim, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima.”