Čitamo u Bibliji da Bog nije čovjeka napustio nego je o njemu brinuo, slao mu svoje opomene, davao mu svoje zapovijedi, slao mu je pravedne ljude ili pravednike koji su razjašnjavali Božju volju. Bog je čovjeku slao i proroke, ljude koje je sam odabrao pa im je dao posebnu zadaću da nose Božje poruke ljudima, da ih opominju, da ih od zla odvraćaju, da ih i karaju. Sve je to Bog činio i još i danas čini samo s jednom nakanom da čovjeka spasi od propasti i sačuva ga za sreću.

Biblija nam govori kako su ti Božji poslanici: pravednici i proroci uvijek nailazili na teške neprilike i poteškoće jer čovjek grješnik se teško mijenja makar vidi da ide u propast. Čovjek ne želi promijeniti svoj put nego smatra sve koji bi ga opomenuli neprijateljima. Uzmite ovisnike. Oni vide neprijatelja u svakom čovjeku oko sebe, a sebe ne primjećuju kao zle makar znaju da sigurno idu prema grobu. Isus, Bog i čovjek – Božji pravednik nije prošao ništa bolje. Nitko sigurno na zemlji nije više volio čovjeka od njega.

Slušali smo danas u Evanđelju kako su ga njegovi sugrađani i susjedi među kojima je odrastao htjeli ubiti. Bili su ga uhvatili, ali još nije došlo njegovo vrijeme smrti. To će se dogoditi za koju godinu kasnije.

Kršćani u svijetu ne prolaze ništa bolje ni danas. Crkva Isusova s papom i biskupima i svećenicima koji Božju riječ i Božju volju propovijedaju ljudima neprekidno su na meti ovom svijetu. Često slušamo i kritike i s televizije i radija kad god se oglasi neki zahtjev ili molba Crkve. Kršćani uvijek i danas stoje i stajat će uz Isusa koji zapovijeda ljubav prema svakom čovjeku, osobito siromahu i bolesnom. Kršćanin ne će to samo govoriti nego će tako i činiti.

Kršćani se žele suobličiti Kristu koji je prošao svijetom čineći dobro, ozdravljao bolesne i uskrisivao mrtve ali je unatoč toga i vlastitu smrt pretrpio. Ako ne budemo išli svijetom čineći dobro kao Isus postat ćemo, kako piše sveti Pavao: „mjed koja ječi i cimbal koji zveči“.