Put do vjere nije kod svih ljudi jednak. Razni su i mnogi putevi koji vode do vjere. Početak svake vjere je s Božje strane, u Bogu. Bog daje dar vjere svakom čovjeku jer Bog želi da se svi ljudi spase. Bog u svakom čovjeku potiče njegov duh da se otvori Bogu i Božjem djelovanju, Božjoj riječi. Bog prosvjetljuje ljudski razum da spozna što je dobro, a što je zlo. Zatim Bog jača ljudsku volju da se odluči za dobro, a zla da se kloni. Unatoč svom djelovanju u čovjeku, Bog ipak čovjeku ostavlja potpunu slobodu i svaki čovjek sam odabire što će slijediti, za čim će ići – da li za dobrom ili za zlom. Konačna odluka je čovjekova. Zbog slobodne odluke čovjek je odgovoran za svoje ljudsko djelovanje, za svoje misli, želje, riječi, djela i propuste.

Čitamo u današnjem evanđelju kako je jedan od apostola Isusovih došao u veliku napast da izgubi vjeru. On je, naime, za vjeru tražio materijalne dokaze. Takvo razmišljanje je najčešće zapreka za vjeru. No, Isus je poznavao svog apostola Tomu i htio je da Toma bude primjer mnogima, zato mu Isus ispunja želju i pokazuje mu svoje rane na rukama i nogama i ranu na boku od vojnikova koplja. Ali ga je i blago ukorio: “Jer si me vidio vjeruješ, blago onima koji ne vide, a vjeruju. ” Tako je Isus jasno rekao da za vjeru nije važno ono što očima vidimo ili rukama opipamo. Za vjeru je potrebno svjedočanstvo i iskustvo zajednice. Toma je otišao iz zajednice i odmah se javljaju sumnje i nevjerica. Iskustvo nas uči, kad netko napusti zajednicu vjere, i više zajedno ne moli, ne sudjeluje u svetoj Misi, neminovno će ga najprije spopasti sumnje, a onda i nevjera. Potrebno je da jedni drugima vjeru svjedočimo.