Od svih važnih pitanja koja čovjek sebi može postaviti najvažnije je ovo: Zašto sam zapravo na ovom svijetu? Što čovjek ima od ovoga života? Je li čovjek jest neki smisao ili nije? Treba li nam ovaj život? Treba li nam patnja ovoga života? Jesu li mu potrebne muke, boli? Na koncu – je li smrt ono zadnje što nas čeka ili je ona samo neki privid zla? Sva su ta i mnoga druga pitanja njima slična pitanja svediva na jedno ono pravo pitanje: „Koji je smisao moga ljudskog života? “ Gdje je pravi odgovor? Ako je, naime, nama dan ovaj život samo zato da jednog dana propadnemo ili nestanemo, onda je odgovor na ovo pitanje čista besmislica. Ako je pak pravi odgovor: na svijetu smo zato da po završetku ovog života k Bogu dođemo, onda sve u našem životu dobiva pravi smisao. Onda radost ima smisla. Onda žalost i patnja ima svoje opravdanje, onda svako dobro djelo ima pravo na nagradu, onda svako zlo djelo, svaka opačina mora biti osuđena. Sveti ljudi su znali odgovor zašto smo na svijetu pa su zato znali i živjeti. Mogli su se radovati, a mogli su se žalostiti i trpjeti. Stari patnik Job u najvećoj svojoj nevolji hvalio je Boga govoreći: „Kako se Bogu svidjelo tako se i dogodilo. “ Apostoli su se radovali kad su zbog vjere morali trpjeti, bili su upravo ponosni što su dostojni trpljenja za vjeru, zato su i kršćanski mučenici radosno išli u mučeničku smrt. Zato pravi kršćanin u svojim bolima i patnjama ne će nikad pokleknuti pa Bogu prigovarati, jer zna da su patnje znakovi Božje dobrote prema nama – suho zlato kojim kupujemo nebo. Ne treba prilijepiti srce zemaljskim radostima, jer one brzo nestanu. Nemojte se previše bojati niti zemaljskih boli i patnju jer i one su kratkog vijeka. “ Nakon svega toga kratkoga dolazi čas o kome govori danas sveti Ivan evanđelista i apostol u svojoj Knjizi otkrivenja: „Sam Bog će biti s nama. Mi ćemo biti njegov narod i ostati s njime. On će otrti svaku suzu s naših očiju. Boli više ne će biti, ni suza, ni jauka, ni smrti. “ Bit ćemo samo sretni i vječno živjeti s Bogom.