Iako riječi današnjeg Evanđelja mogu zvučati neugodno i prijeteće, one su ipak Radosna vijest. Posebice onima koji u njima naslućuju dublju logiku. Zašto? Čekati Gospodina ne znači stalno gledati u nebo, nego Njegovo svjetlo prolijevati zemljom. Upaljene svjetiljke ne služe samo iščekivanju, nego osvjetljavaju dom u kojem učenik živi. Osim puta u nebo, one obasjavaju zemaljske putove i stranputice. I, na koncu, radost na radost! Bog ne dolazi kao lopov nego dolazi u radosti. Onome tko je tražio iskru svjetla u Njegovoj riječi i po njoj ušao u dubine istine, pravde, ljubavi i mira, Bog se raduje. Takav će ga iznenaditi i začuditi. I u čuđenju i radosti, Bog će biti toliko ushićen da će ga posaditi za stol i posluživati ga! Smije li učenik život provoditi snužden pred takvim Bogom? Blago tog sluge ne počinje kad ga Bog postavi za stol. Njegovo blago počinje davno prije, onda kada mu je Bog odlučio nešto povjeriti: kada mu je povjerio običan zemaljski život i u taj život stavio sjeme vječnosti – a to su zrake istine, pravde, ljubavi i mira. Njegovo je blago što je bio budan i primijetio ih, prigrlio i dao im svoju dušu – gdje mu je blago, tamo će mu biti i srce! Stoga, tko u današnjemu Evanđelju vidi Radosnu vijest, blago njemu! On zna gdje će mu srce: već ulazi u radost Onoga tko mu pripravlja užitak tijela i duše na zemlji i gozbu u vječnosti!

dr. Ivica Čatić