U ovom svijetu ljudi uglavnom imaju istu želju. Načiniti život svoj sigurnim, ugodnim i laganim, u kojemu bi bio samo užitak. Budući da svi žele takav život, da svi to traže, hodaju istim putem, putem po kojem se mnogo hoda pa je staza ugažena i put utabani. Mnogi niti ne razmišljaju hodajući s drugima po takvom životnom putu. Jednostavno kažu: „Pa tako svi žive, tako svi misle, tako svi čine. Pa zašto bih ja drugačije? ” Obično ljudi ne razmišljaju o tome je li taj put dobar ili nije, je li može biti bolji ili ne. To većinu ljudi uopće ne zanima. Zato svakog onoga koji drugačije misli i govori i drugačije čini ovaj svijet izopćuje, tjera iz svoje sredine, proglašava luđakom, nenormalnim, bedastim, mnogo puta ga i ubija jer među uhodanom svakidašnjicom stvara nemir, i ruši uobičajeni obrazac života Dolazak Isusa na ovaj svijet i njegovo propovijedanje najednom je ovom svijetu postalo uznemiravajuće makar su se divili silnim djelima Isusovim i njegovim riječima govoreći: „Takvo što nismo čuli ni vidjeli. ” Isus je jasno rekao: „Nisam došao donijeti ovom svijetu mir nego oganj. Došao sam donijeti razdjeljenje. ” Oganj spaljuje, sažiže sve ono staro, suho, a poslije ognja niče novo. Isusov navještaj je jedna nova vizija svijeta, jedna nova perspektiva. On se nije došao složiti s onim starim, zlim i pokvarenim svijetom. Ako bi se s tim svijetom složio ne bi ga uopće ni trebalo. Mi se kršćani ne možemo suobličiti ovomu svijetu. Ako bi bili jednaki svijetu ne bi nas ni trebalo. Ako postanemo jednaki ovome svijetu nemamo što reći – postali bi nijemi proroci, a to jest hipokrizija u ovom svijetu. Kršćanstvo zbog proročkog stava, zbog navještaja nečeg novog i boljeg, zbog osude zla i nepravde, zbog suda kojim Bog prijeti nije dobro došlo ni u ovom vremenu. Danas je, na žalost, velika hipokrizija i kršćanstva. Jedno je ostala kršćanska riječ i učenje, a drugo je postala praksa pa jedno od drugoga odudara. Neka naš život bude usklađen s Isusovim mislima i govorom, onda ćemo biti ovom svijetu i potrebni i korisni.