Zašto je rođenje Isusa Krista posebno? Gledano očima običnog smrtnika ludo je i pomisliti, a kamoli shvatiti što se zapravo zbilo. Bog se rađa. Staneš i zamisliš se. Znači li to da on uzima i ovo naše tijelo, naš govor, kulturu, običaje? Ma, sve osim grijeha! Tu prestaje svaka logika. Svi umovi i sva mišljenja, definicije i teorije pred ovim šute. Zašto Bog ovo čini? Zašto se spušta na razinu tebe, mene? Iz ljubavi? Pa, mogao nas je voljeti i „odozgor“. Možda da nas spasi? A od čega? Reći ćete vi: od smrti. Od smrti? Zar se bojite smrti? Tko je donio smrt na svijet? Zar nije čovjek po grijehu? On se rađa kao čovjek da nas spasi od nas samih, jer imamo neke čudne načine međusobnog komuniciranja; ratovima, pljačkama, svađama, psovkama itd. To djetešce je nada u mir i blagostanje. Kao da govori: „Čovječe, sad ću ti pokazati što znači biti čovjek.“ On se spustio da nas spusti na zemlju, jer smo oholi, jer smo stavili sebe umjesto njega. U podlozi toga stoji možda i naš način razmišljanja, jer kad kažemo „čovjek“, a pogotovo kad kažemo „djetešce“, pomislimo na slabost, ovisnost, krhkost, pa čak i ugroženost. A kako se onda kaže: „Njega će zvati Bog jaki? “ Čime taj Bog očituje tu svoju jakost? Kada kažemo za nekoga da je jak, moćan, uglavnom podrazumijevamo destruktivnu moć, moć koja služi za uništiti, razoriti, ubiti. A što čini naš Bog? Postaje čovjekom. I baš tu gdje ga mi vidimo kao slabog – on je najjači. Rekoh već, ljudskom je umu nedokučiv i nejasan taj čin utjelovljenja, ali njegova jakost ide dalje te nam rasvjetljuje sebe kroz riječ dajući nam prostora ne bi li ga bar donekle razumjeli, njega i njegovu poruku. Zato, uzmimo Sv. Pismo i razmatrajmo to otajstvo rođenja Boga, da ga što bolje shvatimo te dočekamo Božić bistra uma, čista srca i rasvijetljenog duha.