Svaka vrsta duhovne ljudske sljepoće remeti mir, sreću i zadovoljstvo među ljudima. Nažalost ovaj je današnji svijet pun duhovnih slijepca. Na osobiti pak način duhovna sljepoća stvara nevjeru, gubitak nade jer slijepac duha ne vidi ni Boga ni čovjeka. Duhovna sljepoća je nesposobnost ljudskoga duha da vidi istinu, da vidi pravdu, da vidi mir, da vidi slogu, pomirenje i praštanje. Duhovni slijepac ne vidi poštenu i pravednu raspodjelu rada i dobara. Tako dugo dok čovjek ne bude spreman ostaviti tu duhovnu sljepoću ovaj svijet neće biti bez strepnji, bez straha, neće biti bez svjetskih kriza i nemira.

Današnje Evanđelje nam jasno pokazuje da je Isus spreman izliječiti ljudsku sljepoću samo treba k njemu zavapiti, povikati za njim i njemu se pridružiti. To konkretno znači slijediti Isusovu riječ, sveto Isusovo Evanđelje.

Za vrijeme jedne stare kineske carske dinastije bio je običaj da je car na svoj rođendan prolazio jednom ravnom stazom carskog vrta. S jedne i s druge strane postavili su se siromašni i bolesni i bijednici svake vrste. Car bi išao od jednog do drugog i slušao njihove molbe. Najljepše izrečenu molbu car bi uslišao i dobro nagradio. Bilo je tisuće i tisuće molbi koje je car slušao. No, najviše mu se dopala molba jedne slijepe djevojke. Ona nije ništa drugo poželjela nego je pružila svoje ruke i rekla caru: „Svemožni care, daj da te vidim.“ Istupi zatim korak, dva prema caru i rukama opipa cara po licu i kosi i reče mu: „Kako si lijep!“ Caru je to bilo osobito drago pa reče lijepoj djevojci: „Djevojko, koju želju ti imaš?“ „Već si mi ispunio – vidjela sam te, „ reče slijepa djevojka. Nemojmo ostati duhovni slijepci. Mi moramo progledati, mi moramo vidjeti Boga i čovjeka, mi moramo moći vidjeti i druge pokraj sebe. Samo duhovni slijepci imaju oči okrenute prema samome sebi.