Savjest je Božji glas u nama. Ona vrednuje naša djela. Ona je Božji moralni kompas u nama; Božji zakon, koji nas okreće činjenju dobra. Za dobra djela tako primamo nagradu i hvalu, a za zla djela ukor i kaznu. Ona nas potiče da činimo dobro, a izbjegavamo zlo. Svaki čovjek mora slušati svoju savjest i živjeti po njoj jer će nam ona biti i sudac pred Bogom na kraju našeg zemaljskog života.

Zato je važno svakodnevno činiti ispit savjesti, osobito navečer. Ispitati savjest znači upoznati sve grijehe koje smo počinili. Savjest možemo ispitati prema Deset Božjih zapovijedi, prema sedam glavnih grijeha, prema pet crkvenih zapovijedi ili prema našim dužnostima prema Bogu, bližnjemu i samima sebi. Tu ispitujemo sebe u svemu onome što smo tijekom dana sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom sa nakanom da u idućem danu budemo bolji.

Ono najgore što možeš imati jest nemirna savjest. Ona je kao čir u tvojoj nutrini. Možeš je doduše prikriti i premazati, čuvajući vanjske oblike, ne dopuštajući da se išta primijeti, stavljajući sebi masku samopuzdane važnosti. No, to će te polako ali sigurno izjesti. Postat ćeš nemirniji, manje ćeš se smijati, češće ćeš biti loše raspoložen i lako razdražljiv. Nemirna savjest je za tvoju dušu isto što i loša probava za tvoje tijelo: početak mnogih ljutnji i nevolja.

S čistom savjesti sja sunce za tebe mnogo ljepše, ljudi su mnogo srdačniji, večeri mirnije, a noći pune spokoja. S čistom savjesti ostaješ mlad i veseo, svaki dan si u sedmom nebu.

Pobrini se dakle ne samo za jelo, stan, odijelo, nego uđi duboko u odaje svoga srca. Daj se na veliko čišćenje. Stvori ponovno mjesta za Boga. On te ljubi od tvoga djetinjstva. On stoji na tvojim vratima i čeka sa svojim mirom.