(Razmisljanje o poniznosti)

Isus pripovijeda kako ohol i umišljen čovjek može biti ponižen ako pokuša za sebe ugrabiti časnije mjesto negoli ga zaslužuje. U njegovo je vrijeme, očito, bilo onih koji su se otimali za prva i časnija mjesta i za stolom i u sinagogi. Kao što prvo čitanje današnje nedjelje govori (Sir 3, 17-18. 20. 28-29): „Sine moj, budi krotak…“, tako nas i Isus želi poučiti poniznosti. Zapitajmo se, zašto mi ljudi imamo potrebu uzdizati se i oholiti i tako se često izvrgavati podsmijehu i poruzi ostalih? Rekli bismo sljedeće: Onaj tko ima potrebu uzdizati i izdizati se, čini to iz jednog od ova dva razloga, ili možda iz oba.

Onaj koji se stalno uzdiže, ipak duboko u sebi smatra da je malen, nedostatan i nesavršen, ima, zapravo, kompleks manje vrijednosti, pa onda ima stalno potrebu pokazivati se i „dokazivati“ svoju „veličinu“. I to upravo zbog toga što je nesiguran i što ni sam ne vjeruje u svoju „veličinu“. Pogledajmo. Onaj tko je stvarno velik, stvarno dokazano uspješan i važan, ponajčešće nema potrebe to osobito dokazivati i pokazivati, jer je to očito. To se vidi i u svijetu zabave: što neki pjevač/pjevačica gore pjeva, to se više pokazuje i „dokazuje“ svojim neobičnim ponašanjem i odijevanjem… Onim stvarno dobrim pjevačima to uopće nije potrebno. Slično tome, onaj tko je tek polovično obrazovan, stalno ima potrebu druge poučavati i upućivati, „prosipati svoju mudrost“, dok, naprotiv, netko tko je stvarno vrhunski stručnjak, nema potrebe to svima pokazivati i dokazivati.

Teži je, žalosniji i opasniji slučaj kad se netko uzdiže i podiže preko leđa drugih, tako da druge omalovažava, onemogućuje, ogovara i kleveće. U svojoj ludosti i izopačenosti takav si čovjek umišlja da će sâm biti veći, ako druge bude gazio. A to je tek velika zabluda. Naime, sve ono što ružno govoriš o drugima ili im činiš ne bi li sebe uzdigao, sve to, velim, tek pokazuje tvoju narav, tvoju jadnost, sve se to na neki način vraća na onoga od kojega to i potječe. Ono što govoriš o drugima puno više govori o tebi, nego o tim drugima.

Isus govori o tome da ne trebamo sami sebe uzdizati. Znate zašto? Upravo zato što mi jesmo veliki, pa se i ne moramo dokazivati, baš kao i ljudi koji su u nečemu veliki, pa se ne moraju drugima dokazivati. Zar tako trebamo razumjeti Isusovu poruku? Upravo tako. Naime, mi ne smijemo, ali i ne trebamo sami sebe uzdizati. U tom bismo slučaju tek bili poniženi i pokazali bismo svoju oholost. Radi se jednostavno o tome da nas je Bog već obdario izuzetnim dostojanstvom, pa se mi, sve kad bismo i htjeli, i ne bismo mogli uzdići iznad one veličine kojom nas je Bog već obdario. Tu veličinu kojom nas je Bog obdario, mi, nažalost, samo možemo upropastiti i to upravo često i činimo svojom ohološću. Pogledajmo. Bog nas je stvorio na svoju sliku. To je silno uzvišeno. Može li čovjek biti obdaren još nečim većim? Izgleda da ipak može, jer nas je, k tome, Krist učinio svojom braćom i sestrama, jer nas je opečatio svojim Svetim Duhom. Sve druge časti i počasti koje za sebe tražimo i za kojima žudimo, zrnce su pijeska i neznatnost su prema onome što je Bog za nas već učinio i čini snagom Duha Svetoga. A za čime mi to žudimo? Upravo je neshvatljivo kako žudimo za nadomjescima, za vodom iz bare, a Bog nas želi napojiti iz čistog izvora svojega božanskoga života. Imajući sve to u vidu, čovjek Božji je miran.

Imam najveće blago, imam najveće odlikovanje, imam najvećeg Saveznika.“Što mi može učiniti čovjek?“ Sveci su sveci i veliki upravo po tome što su bili svjesni kako ih je Bog velikim darima obdario, zato ih i nije pogađalo to što su u ljudskom životu bili pogođeni.

vlč. Zvonko Pažin