Današnje evanđelje slika Isusa na putu. Isus ide iz grada Jerihona prema Jeruzalemu gdje će biti njegova muka, smrt ali i uskrsnuće. Ne ide sam – s njim idu njegovi učenici i sljedbenici. Isusov je put znak onog puta kojim do današnjeg dana ide njegova Crkva. Crkva putuje s Isusom u nebeski Jeruzalem, u vječnost. Put s Isusom nije lutanje. Put s Isusom nije put bez cilja. Put s Isusom je sigurnost od koje nema veće. Za put s Isusom potrebno je jedno svjetlo koje nam otkriva i pokazuje cilj u budućnost. To svjetlo ujedno pokazuje i osvjetljava taj naš put da možemo sigurno po njemu ići i na cilj stići. To svjetlo jest vjera u Isusa. Dok je Isus išao putem od Jerihona do Jeruzalema sigurno ga je usput gledalo mnoštvo ljudi, onih koji su tim putem prolazili i onih koji su došli k tom putu da vide Isusa.

No, sjedio je uz taj put i jedan sljepac po imenu Bartimej. Evanđelista mu spominje i oca koji se zvao Timej. On nije Isusa mogao promatrati svojim očima jer je bio slijep ali je u njemu bljesnulo svjetlo vjere, makar i malo te je on u Isusu vjerom gledao ne samo Sina i potomka Davidova, nego i Sina Božjega. Zato je počeo za njim vikati: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!” Taj je slijepac osjetio potrebu da stane pred Isusa jer je bio uvjeren da mu Isus može dati svjetlo očima ali još više može mu dati duhovno svjetlo, svjetlo u duši, vjeru. Da nije bio toliko željan svjetla sigurno bi samo pružao svoju ruku moleći nekoliko novčića od prolaznika. Zato je na upit Isusov: “Što hoćeš da ti učinim?” Spremno je odgovorio: “Gospodine, daj da progledam, tj. daj mi svjetlo očima i svjetlo duše.” Dobio je što je molio te mu Isus reče: “Vjera te tvoja spasila. Progledaj!” Odmah je progledao ali nije više ostao sjediti uz put. Sad kad vidi nije više prosjak. Sad je dobio svjetlo da vidi put. Odmah je ostavio sve i pošao za Isusom . Draga braćo! Mnogi i mnogi ljudi stoje i sjede pokraj puta kuda Isus prolazi ali ih Isus ne zanima. Oni su na svom zemaljskom putu poželjeli zemaljski raj, tj. samo ono što im ova zemlja može dati. Na ništa drugo se ne obaziru, ništa drugo ne traže niti žele. Zato i dalje ostaju samo veliki slijepci, duhovni slijepci koji ne prepoznaju niti ne vide ništa, ni Crkve, ni Isusa, ni vječnost. Često u sljepoći ne vide ni istinu, ni pravdu, ni ljubav. Duševna sljepoća je nešto najstrašnije jer duhovni slijepac ne zna zašto živi. On živi bez cilja, bez ikakve nade i bez prave svrhe.

Možda smo i mi takvi. Možda smo zadovoljni svojom sljepoćom. Treba nam pravo svjetlo, treba nam svjetlo duše, duhovno svjetlo da vidimo ono što je dobro, što vrijedi i da to poželimo i za tim idemo.

Molimo zajedno s onim slijepim Bartimejem: “Isuse sine Davidov, daj da progledam!”. On će nam sigurno otvoriti oči.