Svakodnevni život pun je prigoda u kojima možemo iskazati ljubav i sitnim pažnjama, i gestama nježne i osjetljive ljubavi. Za takvu ljubav potreban je duh služenja. Čovjek je dvojak: u sebi nosi i nagon da gospodari i duboki unutarnji poziv da služi. U našem životu mnogo se puta nađemo u situaciji kad ne želimo da nam „kruna padne s glave“, mnogo puta mislimo da smo dovoljno učinili i da je na drugima da sad vade kestenje iz vatre, da se malo potrude i naprave svoje. Postavljamo granice svojoj velikodušnosti te želimo da drugi poštuju naše ulaganje i određeni stečeni položaj u društvu. A ipak, kad je riječ o ljubavi i o služenju – a meni se čini da je druga riječ za ljubav upravo služenje – onda nema granica. Ljubav po svojoj unutarnjoj zakonitosti teži za bezgraničnim darivanjem. Isus je čak prao svojim učenicima noge nagovješćujući da je to znak njegove ljubavi koja je spremna ići u služenju do kraja, do smrti na križu. Isus se otimao za primat služenja. A svojim je učenicima govorio: „Tko želi među vama biti prvi, neka bude posljednji i svima sluga! “. Bilo bi divno kad bi svatko od nas svoje snage života trošio da nesebično koristi drugima ljudima.