Čitanja: Pnz 18, 15-20; Ps 95, 1-2.6-9; 1Kor 7, 32-35; Mk 1, 21-28
Čovjek je željan Božje riječi ali one koja će biti efikasna i djelotvorna. Problem je u čovjeku što želi da mu riječ Božja bude u skladu s njegovom voljom, ono što kažemo “niz dlaku”. Božja riječ siječe. Kristova je riječ djelotvorna. Nju treba primiti i nju treba živjeti a ne samo znati. Isus svoje javno djelovanje nastavlja kad je Ivan umro. Ivana su pitali: “Što nam je činiti?” Ivan je upućivao ljude na Mesiju, “Onaj koji dolazi”. Isus dolazi i okuplja učenike i počinje propovijedati: “Obratite se i vjerujte evanđelju!” Kraljevstvo Božje se očituje u sili Duha i zato se bolesni liječe, piše Izaija: “Slijepi vide, gluhi čuju, hromi hodaju, siromasima se naviješta blaga vijest.” Tu se, dakle, događa proroštvo. Isus se pojavljuje u sinagogi na službenom skupu. I svi su u njemu prepoznali Božju silu. Čak i đavli ga prepoznaju i viču: “Što ti imaš s nama Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš. Znamo tko si ti. Svetac Božji.” Farizeji i saduceji se svađaju oko Mojsijeva zakona. Sve se zapravo svodilo na borbu za vlast. Njihovo učenje nije imalo silu Božju niti sa silom i vlast.
Danas se evanđelje ideologizira. Isus se pojavljuje izvan institucije i zato se sinagoga njega boji. On se pojavljuje s djelima. Spasenje je, dakle, na djelu. On đavle izgoni. Kristovo djelo ide iznutra osloboditi čovjeka od đavla i grijeha. Za kršćane evanđelje mora biti novo nadahnuće za sadašnju kršćansku praksu. Mi se kršćani moramo založiti da se svijet promijeni na bolje. Paradno kršćanstvo i pravo kršćanstvo nije isto. Neka naše kršćanstvo bude unutra u našem srcu zavoljeno i naizvan pokazano i učinjeno.
Molimo Gospodina da sve vjernike potakne na zauzetu budnost u iščekivanju Spasitelja.
Varaždinska biskupija
