U naše vrijeme su dvije vizije budućnosti. Dva sasvim suprotna gledanja na budućnost svijeta. Neki našu civilizaciju zovu – civilizacija smrti. Znanstvenim metodama nastoje pokazati da na poslijetku ovoj zemlji prijeti smrt. Drugi su pak optimisti koji našu civilizaciju zovu civilizacijom života. Otvaraju se nečuvene mogućnosti, dostignuća ljudskog uma i srca, znanosti kao svemogućnosti kojom sva zla u svijetu mogu pobijediti kao što su siromaštvo, svemirske nedaće, bolesti kojoj se suprotstavlja napredna medicina. Ovim se mogućnostima hoće poboljšati sve strane ljudskog života od ekonomije do ekologije. Je li je naša budućnost svjetla ili tamna, je li našoj sadašnjosti bolje pristaje crno i pesimistično gledanje ili optimističko svjetlo gledanje; nije to baš lako odrediti. Jedno je sigurno. Isus izrijekom svojim učenicima, a i nama danas, daje jednu osobito važnu ulogu u svakom vremenu i u svakoj pa i našoj današnjoj civilizaciji. To je vrlo važna moralna zadaća zbog toga što indirektno utječe na sadašnjost i budućnost ljudskog roda. Ta moralna uloga jest u tome da usmjerimo ljudski duh prema dobru. Ta uloga jest u tome da odgojimo ljudsko srce da ne poželi zlo, nego da teži za dobrim. Nije naša vjernička uloga u svijetu da podižemo revolucije u borbi protiv zla. Nismo mi političari. Naša je uloga stajati kao čvrsti moralni stup, zapažen u ovom svijetu kao „grad na gori“. Naša je uloga biti dobar „začin“ ovom svijetu koji čuva svijet od pokvarenosti i daje dobar okus ovome svijetu. Moramo biti začin koji se sam ne može pokvariti kao „sol zemlje“. Nije lako biti moralni stup. Nije lako biti primjer pred očima čitavoga svijeta jer si tako izvrgnut svakoj kritici. Biti primjer znači biti kamen na putu o koji će se mnogi spotaknuti.
Konačnu ulogu Isus je dao svojim sljedbenicima kad im je rekao: „Neka vam djela budu takova, da ljudi videći vaša dobra djela počnu slaviti Oca vašega koji je na nebesima“.