Za vrijeme križarskih ratova jedan kršćanski vitez bi zarobljen i bačen u duboku tamnicu. Mislio je da odatle nika­da više ne će moći izaći i da je njegov životni tijek završen tako bijedno. Međutim tračak nade ipak je ostao, jer su mu tamničari obećali izlazak i slobodu, ali uz veliku otkupninu u zlatu. To ga je jednako porazilo, tako da se morao odreći i te posljednje nade u svoje izbavljenje. Mislio je i jadikovao: -Odakle meni toliki novac? ! Posve je zaboravio na ljubav svoje jedinice kćerke. Zaboravio je koliko je ljubav domišljata i snalažljiva. Zaboravio je stoje ljubav u stanju učiniti za onoga koga ljubi. Njegova je kćerka obišla čitavu Europu. Sve dvorce i gradove, sva ponosna i sretna što za svoga oca može tako nešto učiniti. Sabirala je novčić po novčić, dukat po dukat, dok nije sakupila golemu svotu potrebnu za očevo oslobođenje. I tako ga je oslobodila. Ovaj bi primjer za nas trebao biti dvostruko poučan. Bolje nam osvjetljuje put kako možemo sami sebi pomoći, a još više nam kazuje koliko možemo pomoći svojim dragim pokojnicima. Njima je naše skupljanje dukata, tj. naših molitava, mnogo korisnije nego mi to možemo zamisliti. Pokojnici su uvijek naši i mi s njima ostajemo jedna zajednica, dok se ponovno svi zajedno ne sastanemo. Zato smo dužni uvijek ih se sjećati u svojim molitvama i poštovanju. Jer, to je naš jedini način na koji se njima možemo odužiti za sve što su nam učinili, a ujedno i pripraviti sebi put da što sret­nije dođemo k njima. Molitva za naše drage pokojnike i za sve one kojima je molitva potrebna, i nama je na korist. Jer, molitva je dobro djelo. A dobro djelo uvijek ide na naš račun, pa mi takvim i sličnim dobrim djelima skupljamo dukate. Zato, razmislimo dobro, a još bolje odlučimo i odmah se sjetimo svih svojih najdražih, ako je njima naša molitva potrebna. Ako pak nije, ona se vraća k nama i bit će nama na korist. Moliti nikada ni u kojem slučaju nije uzaludno. Svi smo jedna zajednica. Mi koji sada nismo sa svojim dragim pokojnicima, bit ćemo s njima jednoga dana. I zato, kakvim se zajmom sada prema njima zajmimo, tako će i nama poslije drugi vratiti. Taj zajam možemo ostvariti samo molitvom i poštivanjem dragih nam pokojnika. Molitva je naše dopisivanje s njima, naš jedini razgovor. Naše dopisiva­nje je uvijek sigurno, tako da se ne moramo brinuti hoće li naše pismo doći k njima ili ne će. Pismo će uvijek doći k njima.