1. čitanje: Job 19, 1. 23-27a: Ja znadem: moj Izbavitelj živi.
Ps 27: VJERUJEM DA ĆU UŽIVATI DOBRA GOSPODNJA U ZEMLJI ŽIVIH.
2. čitanje: Rim 5, 5-11: Opravdani smo krvlju njegovom
Ev. : Iv 6, 37-40: Tko vjeruje u Sina ima život vječni

Naviještanje Evanđelja po Luki prekida se u nedjelju u kojoj se Crkva spominje svih vjernika pokojnika. To nije samo dan obilježen sjećanjem i tugom za našim preminulima, već i prilika da pronađemo utjehu u kršćanskoj vjeri i nadi. U svakom euharistijskom slavlju kršćanska zajednica ispovijeda uskrsnuće Isusa Krista, moleći za žive i za one koji već spavaju u snu mira. Samo u svjetlu Uskrsa moguće je prevladati izvjesno suosjećanje nad ljudskom krhkošću i promatrati smrt ne samo kao prirodni cilj postojanja, već kao vrata kroz koja treba proći kako bi se ušlo u zajedništvo s Bogom.

Sveti Augustin podsjeća vjernike na bijedno stanje čovjeka i na to kako je želja za srećom, smještena samo u sadašnje vrijeme, osuđena na brodolom: „Želimo život, ne dobivamo ga zato što nam je suđeno umrijeti, i upravo zato smo još nesretniji“. Život se ne može odrediti ni slučajno ni neopozivom sudbinom, već se okreće prema obzorju vječnosti: „Gospodin naš Isus Krist dođe i kao da nam je ovako rekao: Čega se bojite ljudi, pa ja sam vas stvorio nisam vas ostavio? Gle, umirem; gle, ja patim; Gle, više se ne bojte onoga čega ste se bojali, jer ću vam pokazati čemu se morate nadati. Upravo je to učinio, učinio nam je da vidimo uskrsnuće prema vječnosti“. Središnje mjesto vjere u Uskrsloga podupire krepost nade: Krist je, naime, „uskrsnuo da nam da razlog za nadu, da, predodređeni za smrt, ne očajavamo i ne mislimo da je smrću naš život potpuno gotov“. Život, dar od Boga, ne gubi se smrću, već se preobražava: stvoreni smo da postanemo građani vječnog prebivališta na nebu. Ova svrha usmjerava izbore sadašnjeg vremena: „Živjet ćeš zauvijek ako si dobro živio“. Živite dobro danas, da biste zauvijek uživali u Bogu!

Sveto pismo nam pomaže shvatiti kršćanski smisao smrti. Božji naum provlači se kroz čitavu povijest spasenja: od stvaranja čovjeka do utjelovljenja Sina Božjega, od njegove smrti i uskrsnuća do vječnog života svakog vjernika. Nema blagoslovljenog života bez karaktera vječnosti. I, slijedeći nadahnuće evanđelista Ivana, vječni život treba shvatiti kao spoznaju otajstva koje okružuje Oca i Sina, njihova odnosa ljubavi i uzajamnog zajedništva koje se prenosi ljudima: „Ovo je život vječni, da upoznaju tebe, jedinog pravoga Boga, i Isusa Krista kojega si poslao“ (Iv 17, 3). U vječnom životu nećemo umrijeti: spoznaja Boga bit će savršena kad smrti više ne bude. Tada će Bog biti najviše proslavljen“.

Evanđeoski odlomak ove nedjelje usredotočen je na dobrohotnu volju Oca, koji šalje Sina u svijet da nas učini dionicima u vlastitom životu. Dakle, nije smrt ta koja izriče posljednju riječ o povijesti svijeta, nego Bog po svome Sinu. A riječ Sina objavljuje Očevu volju: da se svi spase, jer Sin ne može izgubiti nikoga od onih koje mu je Otac povjerio. On je kruh života koji je sišao s neba, priopćavajući sam Božji život. Božja moć, naime, je dati život, a ne oduzeti ga; njegovo je djelovanje da vrati, kao što to čini Dobri pastir, one koji su zalutali od vjere kako bi ih vratio Ocu. Tko vjeruje u riječ Sina i živi u zajedništvu s njim, već unaprijed doživljava učinke konačnog uskrsnuća.

Sveti Augustin izražava tu želju srca na kraju svojih Ispovijedi, kada tumači Božji počinak, nakon stvaranja čovjeka, kao nagovještaj konačne tišine koju će čovjek postići ne rastvarajući se u prahu smrti, već živeći u zajedništvu sa živim Bogom: „Gospodine Bože, daj nam mir, mir počinka, mir subotnji, mir bez zalaska sunca. . . I mi, nakon što dovršimo svoja djela, koja su vrlo dobra zbog vaše velikodušnosti, počvat ćemo u vama u subotu života vječnog“ (Isp. XIII, 35, 50-36, 51). Naša se vjera temelji na toj sigurnosti: Bog, koji ljubi život, pripravlja nam beskrajno blaženstvo i mir, kada će „otrti svaku suzu s očiju njihovih, i neće više biti smrti, ni tuge, ni plača, ni boli, jer je prijašnje prošlo „ (Otk 21, 4).