Nastavak – bonton u crkvi…   Piše: vlč. Vladimir Trkmić

Sprovod je oproštaj od pokojnika, od čovjeka kojeg smo poznavali. On spada u katolički obred koji ima svoju formu i poruku. Dakako da je naše osobno poštovanje i u takvim momentima važno. Za takvu prigodu se također treba prikladno obući i na taj način pokazati poštovanje prema pokojniku i crkvenom obredu. Treba izbjegavati kričave boje, boje koje se ne uklapaju u stil žalovanja za pokojnikom. Čini mi se da bi u tim trenucima trebalo izbjegavati odijevanje u traperice, tenisice koje se po boji ne uklapaju u obred sprovoda. Vrlo često se znade primijetiti kako sudionici sprovoda glasno u povorci razgovaraju kao da su u običnoj šetnji. Ono što je također iritantno je stajanje daleko od otvorenog groba pokojnika. Ako je sprovod molitveni oproštaj crkve od pokojnika trebalo bi stajati što bliže grobu kako bi kao zajednica mogli moliti za uskrsnuće duše i tijela pokojnika. Ponekad se na nekim katoličkim sprovodima čini kao da se za pokojnika moli samo svećenik i uža rodbina. Mise zadušnice su često u odnosu na sprovod slabo posjećene. Valjalo bi razmisliti, ako sam katolik i ako imam vremena biti na sprovodu ostati ću i na misi zadušnici. Cjelovitost sudjelovanja katolika na sprovodu očituje se po našem ponašanju, oblačenju, žalovanju i molitvi. Biti na sprovodu da budeš viđen nije li to puki formalizam i minimum empatije za pokojnikom? A karmine bez molitve za pokojnika su također formalizam i pusti nedorečeni običaj. Gdje su naši stari hrvatski običaji vezani uz žalovanje prije i poslije sprovoda?