Svaki čovjek ima dvije budućnosti: jedna budućnost je ovozemaljska, tj. to su još naši preostali dani. To je onaj sutra ili prekosutra od kojega ljudi očekuju bolje ili pred kim strepe da ne bude zlo. Ta budućnost je prolazna. Sve što nam ta budućnost donese imat će svoj završetak. No, makar smo mi sigurni da se mora završiti sve što je na zemlji počelo, ipak se rado okrećemo puni iščekivanja k toj i takvoj budućnosti. Nas vjernike mora više zanimati ona druga budućnost, ona preko ovozemaljskog kraja ili prekogrobna. Ta nas budućnost mora više zanimati zato jer je ta budućnost vječna i nikada neće proći, nema kraja. I ova jesen i ovaj završetak godine, završetak čitave prirode i sva događanja ove godine koja završavaju podsjećaju nas na onu neprolaznu budućnost kojoj ovdje svaki dan stvaramo putove. Ta vječna i trajna budućnost se počinje stvarati već ovdje na zemlji i mi smo, svaki pojedinac, odgovorni za nju.

Najveći je promašaj za čovjeka ako svakodnevno čita horoskop i pokušava odgonetnuti što mu donosi sutra ili prekosutra, a zaboravi pitati što mu donosi ona neprolazna vječnost. Kršćanin često razmišlja o posljednjim stvarima koje ga čekaju ovdje na zemlji i u budućnosti. Njih katolički katekizam nabraja: smrt, sud, iza suda kazna u paklu ili vječna nagrada na nebu. Ova misao na ove četiri posljednje stvari odvraća čovjeka od lakomislenosti, od neozbiljnosti i od grijeha.

O posljednjim stvarima govori nam danas i Isus u Evanđelju a kao stalnost svega toga događanja Isus napominje stalnost svojih riječi. One ne će proći. “Proći će nebo i zemlja, a moje riječi ne će proći.“

Isusova riječ je stalnost koja ne prolazi. Njegova opomena nam je potrebna. Razmišljanje o prolaznosti ovoga svijeta je nužno. Čekanje neprolazne vječnosti je sigurna nada. Kršćanin se nada da će mu Isus otvoriti i udijeliti sretnu budućnost. Živimo u znaku ove druge ili vječne budućnosti.