Sablazan je grješan događaj – djelovanje, propust, govor (»ali ne i misao, jer mora biti nešto izvana zamjetljivo«), piše Lilia Sebastiani u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, tumačeći da je taj događaj »drugima grješna prigoda ili općenito na duhovnu štetu«. »To može ovisiti o samoj naravi čina, ali i o položaju onoga koji sablažnjava.« Na primjer, ako onaj koji sablažnjava ima neku vodstvenu ulogu, ako ima moralni ili institucionalni autoritet, ili o onima koji trpe posljedice sablažnjiva čina (podređeni, učenici, psihički i emotivno slabe osobe…), a mogli bismo dodati: baš oni o kojima govori Isus u evanđelju koje ste naveli.

Moralni teolozi uobičajeno razlikuju aktivnu i pasivnu sablazan. Pasivna se naziva i primljenom sablazni, a ipak se samo za aktivnu sablazan smatra da je »sablazan u pravom smislu«, piše Lilia Sebastiani i tumači da se aktivna sablazan uobičajeno dijeli na »izravnu« i »neizravnu«, pa dodaje: »Izravna je ona u kojoj je sablazan povezana sa samom naravi izvršena čina i vrijedi u svim slučajevima u kojima se počini grijeh koji uključuje suradnju drugoga. Očito najteži oblik sablazni imamo onda kad je nakana upravo prouzročiti grijeh i duhovnu propast drugoga; ipak, redovito je nakana neki u sebi grješan čin. Neizravnu sablazan imamo kad grješni čin po sebi ne uključuje grijeh drugoga, ali je izvršen znajući da će vrlo vjerojatno kod drugih prouzrokovati grijeh.«

Tijekom vremena došlo je i do pomaka u razumijevanju sablazni. Drugim vatikanskim koncilom službeno je prihvaćeno važno i proročko proširivanje pojma sablazni. Tako se i nesklad između vjere i života u mnogih kršćana smatra sablažnju jer jedno govore i ispovijedaju, a drugo rade, piše u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes«: »Kod mnogih taj raskorak između vjere koju ispovijedaju i svagdašnjega života valja ubrojiti među teže zablude našega vremena. Tu su sablazan već u Starom zavjetu proroci žestoko napadali, a u Novom je zavjetu još mnogo više sam Isus

Krist zaprijetio teškim kaznama. Neka se, dakle, lažno ne suprotstavljaju stručne i društvene djelatnosti, s jedne, i religiozni život, s druge strane. Kršćanin koji zanemaruje svoje dužnosti prema bližnjemu, štoviše, i prema samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vječno spasenje« (GS 43).

U Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 2282), koji govoreći o poštovanju dostojanstva osobe, ističe: »Sablazan je stav ili ponašanje koje druge navodi na zlo. Tko sablažnjava, postaje bližnjemu napasnik. Nasrće na krepost i čestitost: može brata uvući u duhovnu smrt. Sablazan je teški grijeh ako onaj tko je izaziva djelom ili propustom hotimice navodi druge na veliko zlo. Sablazan poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje ili slabosti onoga tko joj podliježe. Našem je Gospodinu nadahnula ovo prokletstvo: ‘Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih (…) bilo bi mu bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku’ (Mt 18, 6). Sablazan je teška kad je uzrokuju oni koji su po naravi ili po službi dužni druge učiti i odgajati. Isus to prigovara pismoznancima i farizejima: uspoređuje ih s grabežljivim vucima u ovčjoj koži« (KKC 2285).