U svom izvanjskom obliku štovanje je mučenika u prva kršćanska vremena bilo jedan oblik štovanja pokojnika. U starom se Rimu rodbina pokojnika okupljala oko groba na njegov rođendan. Tom prigodom bi prinosili žrtve ljevanice i upriličili bi spomen-blagovanje. Na sličan su se način i kršćani okupljali oko grobova svojih pokojnika, gdje bi, umjesto poganskih žrtava, često znali slaviti euharistiju.

U osobitoj su časti bili mučenici. Martyros (mučenik) znači zapravo svjedok. Prvi je svjedok bio Krist, “svjedok vjerni” (Otk 1, 5), a kršćanin koji svjedoči svoju vjeru u Krista sve do žrtvovanja vlastitog života, svjedoči vrhovno gospodstvo Kristovo. Mučenik je jedno s raspetim i uskrslim Kristom, on u sebi utjelovljuje Kristovo vazmeno otajstvo (poslušan sve do smrti te zato i proslavljen!), Krist se ponovno proslavlja u njemu. Zato su prve kršćanske zajednice u osobitoj časti držale svoje mučenike, a njihove su spomendane slavili ne na njihove rođendane, nego na dan njihova mučeništva, koji je njihov pravi rođendan (dies natalis), ulazak u slavu uskrslog Krista.