Marko Stjepan Krizin rođen je 1588. godine u Križevcima. Filozofiju je studirao u Grazu, gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Odlučio je postati svećenik, pa je kao kandidat Zagrebačke biskupije bio poslan u Rim, kao pitomac Njemačko-ugarskog kolegija, da studira teologiju. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu zavoda. Studirao je na Sveučilištu Gregorijani od 1611. do 1615., te se odlikovao bistrinom uma i krepošću.

Bio je zaređen za svećenika te se je vratio u svoju Zagrebačku biskupiju, gdje djeluje u pastvi. Ubrzo ga ostrogonski primas i kardinal Petar Pázmány poziva u Ugarsku.
Od 1616. godine djeluje kao profesor i ravnatelj sjemeništa u Trnavi, a imenovao ga je i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije i Szepluku, kod Košica, koja je tada bila vlasništvo Ostrogonskoga kaptola, dok je to danas područje Republike Slovačke. Košice u ono doba bijahu tvrđa ugarskoga kalvinizma. Da se pomogne malobrojnim katolicima, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, pozvana su dvojica isusovaca, Mađar Stjepan Pongrácz i Poljak Melkior Grodziecki, da se brinu za vjernike madžarskoga i slovačkoga jezika. S njima je 1619. godine radio kao misionar u Košicama i Hrvat, Marko Križevčanin. Za vrijeme pobune sedmogradskog (erdeljskog) kneza Gábora Bethlena, kalvinistički zapovjednik Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. ušao je s vojskom u Košice i odmah dao zatvoriti trojicu svećenika. Zbog odbijanja da postanu kalvini, podvrgli su ih mukama. Prisiljavaju ih da se odreknu vjere i Petrova nasljednika pape u Rimu, ali oni su ostali postojani. Marku su obećali dati crkveno imanje, samo da se odrekne katoličke vjeroispovijesti i pape rimskoga. Mučili su ih različitim mukama, sve dok ih nisu ubili. Marka su na kraju palili bakljom i odrubili mu glavu, 7. rujna 1619. Isti dan je ubijen i isusovac Grodziecki, a drugi dan i Pongrácz.

Knez Bethlen nije dopustio da mučenici budu dostojno i s počastima sahranjeni. Popustit će tek šest mjeseci kasnije, na molbu palatinove žene Katarine Pálffy, koja je pristala s njime zaplesati na svečanom ručku u palači, gdje su mučenici bili mučeni, ali uz uvjet da trojici katoličkih svećenika mučenika može iskazati najviše počasti. Kardinal Pázmany, ugarski primas, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijelog episkopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. Lijes s posmrtnim ostacima mučenika premješten je 1635. godine u uršulinsku crkvu, u Trnavi, gdje se razvilo njihovo štovanje.