Petar i Pavao su bili ne samo rimski mučenici, nego i apostolski prvaci, uzidani u temelje rimske Crkve, te su stoga bili osobito čašćeni. Rimska ih je Crkva oduvijek slavila istoga dana, 29. lipnja, o čemu imamo prvo svjedočanstvo već iz sredine III. st.

Kosti apostolskih prvaka bile su po svojoj prilici 258. godine privremeno prenesene u katakombe da bi se sačuvale od obeščašćenja u vrijeme Valerijanova progonstva. Prijenos kostiju se zbio upravo 29. lipnja te godine, pa je tako taj dan postao dan slavlja za čitav kršćanski Rim. Godine 1915. pronađen je tamo jedan zid s grafitima koji su zazivali Petra i Pavla. Slaveći svetkovinu apostolskih prvaka, od kojih je „primila početke vjere i bogoslužja”, Crkva slavi svoju životnu povezanost s Isusom Kristom, zaglavnim kamenom čitave građevine – Crkve.

Sveti Petar jedan je od dvanaest apostola i prvi papa, bio je židov, zvao se Šimun i bavio se ribolovom, a živio je u Kafarnaumu. Jednog dana dok je s bratom Andrijom lovio ribu, prišao im je Isus i rekao: „Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi! „. Isus mu je dao i novo ime – Petar – što znači stijena, kako bi označio njegovu vodeću ulogu u Crkvi.

Sveti Pavao teolog je i mučenik koji je napisao više poslanica u Novom zavjetu. Rodom je iz Tarza, u današnjoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu, a zvao se Savao. Kao židov, progonio je kršćane te ih mučio i ubijao, a na putu u Damask je doživio obraćenje i postao vjerni učenik i navjestitelj Isusa Krista.