Prema Ivanovu evanđelju, Toma se naziva Blizanac, ali nema nikakvih pouzdanih podataka koji bi nam otkrivali zašto. Ivan sv. Tomi posvećuje nekoliko ulomaka, odnosno spominje ga u četiri navrata. Najprije se Toma spominje u vrijeme kada je umro Isusov prijatelj iz Betanije – Lazar, brat Martin i Marijin, te je Isus odlučio otići ondje, unatoč činjenici kako je taj odlazak bio vrlo opasan, jer su židovske starješine već radile Isusu o glavi. Nakon što su ga učenici bezuspješno pokušavali odgovoriti od njegova nauma, Toma je rekao: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16), a egzegete nisu suglasne treba li te njegove riječi tumačiti kao spremnost umrijeti za Krista, ili pak kao svojevrsnu rezignaciju i prepuštanje sudbini, ali ipak upozoravaju na vjerojatnost prvoga tumačenja poradi upotrijebljenog glagola “slijediti”, a koji upućuje na poistovjećivanje s Kristovom voljom i spremnošću ići njegovim zacrtanim putom.

Ivan spominje Tomu i na Posljednjoj večeri, u kontekstu Isusova govora učenicima o svom skorom odlasku i potrebi da im pripremi mjesto u kojemu će biti zajedno. Na Isusove riječi: “Kamo ja odlazim, znate put” (Iv 14,4), Toma je uzvratio: “Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? (Iv 14,5). Iako se Tomino pitanje današnjim čitateljima evanđelja može činiti površno, ono je bilo iskreno i jednostavno, ono koje je jasno odražavalo činjenicu kako ni Isusovi učenici, iako su s Kristom bili stalno zajedno, nisu mogli niti predvidjeti niti razumjeti strahote i muke koje će morati pretrpjeti njihov Učitelj, a isto tako nisu mogli ni predvidjeti ni razumjeti ljepotu i dubinu vjere koju su upoznali nakon spoznaje da je Isus uskrsnuo. Stoga Isusove izgovorene riječi nakon Tomina pitanja – “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6) tek kasnije bivaju jasno spoznate i razumljive, a životno osvjedočene.

Štoviše, te Isusove riječi, kao i sve drugo što je naučavao, bit će razumljivo tek nakon susreta sa živim Gospodinom, pa je tako otkriće te ljepote sažeto u Tominim već spomenutim riječima, a koje se nalaze zapisane u trećem Ivanovu spominjanju Tome apostola: “Gospodin moj i Bog moj!” Usklik je to onoga koji je u trenutku spoznao svu ljepotu vjerovanja i u trenutku prestao sumnjati, te nam je time postao izvrstan putokaz potpunoga povjerenja u istinitost Božjega očitovanja. Taj poziv na Istinu posebno je vidljiv u Isusovim riječima koje je potom izrekao: “Blaženi koji ne vide, pa ipak vjeruju”. Poziv je to svima nama koji nismo Krista nikada vidjeli, da imamo pouzdanje u vjerodostojnost svega što je zapisano u Svetom pismu i u Kristovo i naše uskrsnuće, a istovremeno je i ohrabrenje da ne malakšemo u svojoj vjeri u teškim životnim vremenima.

Posljednji puta sv. Ivan u svom evanđelju spominje sv. Tomu u opisanoj zgodi čudesnog ulova riba na Tiberijadskom jezeru, nakon čega je Petru Krist podijelio prvenstvo među apostolima, a među nabrojanom sedmoricom nazočnih apostola, sv. je Toma naveden odmah iza Petra. Sve to potvrđuje kako je Toma bio vrlo važan u prvoj kršćanskoj zajednici, a ako se k tome doda još i predaja kako je najprije djelovao u Siriji i Perziji, a potom i u Indiji, gdje je, prema svjedočanstvu Grgura Nazijanskog, podnio mučeničku smrt, onda se može njegov život sažeti u rečenicu: Vjerni, a ne nevjerni Toma. Štoviše, njegova je veličina sačuvana u imenu tzv. “Tominih kršćana”, odnosno dijela kršćana u Indiji koji se služe tzv. siro-malabarskim obredom, nazvanom prema jugozapadnoj pokrajini u Indiji – Malabar, a gdje je, također prema predaji, sv. Toma svojim rukama napravio prvu crkvu. Sveti se Toma zaziva u slučajevima sumnje, a također je zaštitnik slijepaca, teologa, arhitekata, klesara, zidara itd., a po njemu su naslovljene i mnoge crkve diljem svijeta.

Snježana Majdandžić-Gladić