Čitanja: 1Sam 1, 20-22, 24-28; 1Iv 3, 1-2. 22-24; Lk 2, 41-52

Danas okrećemo svoje oči k jednoj maloj i siromašnoj obitelji koju zovemo Sveta Nazaretska Obitelj. U toj obitelji je majka BD Marija, hranitelj te obitelji je sveti Josip, a dijete u ovoj obitelji je Utjelovljeni Sin Božji – Isus. Promatramo tu obitelj. Kakva je to bila obitelj? Nigdje o njima ne piše u kakvoj su kući stanovali. Ne piše što je od materijalnih stvari obitelj posjedovala. Nigdje ne piše što su jeli, čime su se hranili i kako su se odijevali. Sve su to nebitne stvari koje se kroz povijest mijenjaju, ali ono bitno što obitelj čini da bude prava obitelj niti do danas se nije izmijenilo. To je ponajprije Božja zamisao, Božji plan u kojem je i po kojem je Bog želio usrećiti čovjeka, svoje stvorenje na zemlji.

Već u početku reče Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam. Načinimo mu životnu družicu i suputnicu.“ Božji je, dakle, plan da to dvoje stvorenih ljudi muško i žensko preuzmu stvaralačku odgovornost i zadatak. U njihovoj ljubavi i iz njihove ljubavi treba se rađati ljudsko potomstvo. Njihova ljubav treba savinuti toplo gnijezdo, toplu koljevku malom ljudskom biću – djetetu. U toj međusobnoj ljubavi muža i žene, djece i roditelja moguće je ostvariti zemaljsku sreću, koliko je ova zemlja može dati. Zato iz te međusobne ljubavi izlaze velike obaveze i teške dužnosti i za djecu i za roditelje. Ako te dužnosti radosno uzmemo, moći ćemo ostvariti sreću.

Ljubav i poštovanje temelji su zdrave ljudske obitelji, kako smo čitali iz knjige Sirahove. Sveti Pavao pak u poslanici Kološanima kategorički tvrdi da je ljubav sveza savršenstva te se u obitelji treba graditi milosrdno srce, dobrostivost, blagost, strpljivost i praštanje. To su vrline ili kreposti u koje mora biti odjevena svaka obitelj. Ljepšeg primjera takve obitelji nema od one Nazaretske Obitelji.