1. čitanje: Sir 3, 2-6. 12-14: Tko se boji Gospodina, časti roditelje.
Ps 128: BLAGO SVIMA KOJI SE BOJE GOSPODINA
2. čitanje: Kol 3, 12-21: Obiteljski život u Gospodinu
Ev. : Mt 2, 13-15, 19-23: Uzmi dijete i njegovu majku te bježi u Egipat

Ove nas nedjelje liturgija vodi u jednu vrlo posebnu školu. Ne nalazimo se u učionicama s pločama i klupama, nego ulazimo u dom u Nazaretu. To je Škola Svete Obitelji. U toj školi učitelji nisu profesori s diplomama, nego Isus, Marija i Josip. Njihov život nije bio popraćen velikim riječima, nego vjernošću svakodnevici. I upravo zato ova škola ostaje trajno aktualna. U njoj danas učimo tri temeljne lekcije: rad, obrazovanje i molitvu.

Prva lekcija: rad

Kad pomislimo na Svetu Obitelj, često nam pred očima izrone prizori tišine, jednostavnosti i skromnosti. No to nije bila kuća pasivnosti, nego kuća rada. Josip je bio stolar, obrtnik. U tadašnjoj Palestini bilo je uobičajeno da sin uči zanat od oca. Možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti da je i Isus učio obrađivati drvo, mjeriti, rezati, popravljati, graditi.

Teško je zamisliti da bi Josip radio površno ili nemarno. Evanđelje ga naziva pravednim čovjekom, a pravednost se ne očituje samo u pobožnosti, nego i u odgovornom obavljanju posla. Josip je sigurno poučavao Isusa strpljivosti, preciznosti, ustrajnosti. A Isus, Sin Božji, nije se udaljio od ljudskog rada. Veći dio svoga zemaljskog života proveo je radeći rukama. I možemo biti sigurni: bio je dobar majstor, jer je bio potpuno čovjek.

Ni Marija ne može biti zamišljena kao lijena ili ravnodušna žena. Toliki umjetnički prikazi prikazuju je kako radi, kako je uronjena u svakodnevne kućanske poslove upravo u trenutku anđeoskog navještenja. Kuća Svete Obitelji zasigurno je bila kuća u kojoj se radilo pošteno i savjesno.

Zašto? Jer su znali da rad nije samo sredstvo preživljavanja, nego i mjesto susreta s Bogom. Svoje su poslove prinosili Bogu kao žrtvu. Rad je za njih bio način da zahvale Stvoritelju koji im je dao sposobnosti i kreativnost. Dobro raditi znači pokazati Bogu da ga volimo.

To je poruka i za nas. Svaki od nas mora raditi: kod kuće, u uredu, u tvornici, u školi, bolnici, laboratoriju, na polju. Naše zanimanje možda nije vidljivo ni slavno, ali može biti sveto. Ako svoj rad obavljamo savjesno, ako njime služimo drugima i gradimo svijet, tada naš rad postaje molitva. To je plod prve lekcije škole Svete Obitelji.

Druga lekcija: obrazovanje

Druga lekcija vodi nas dublje u otajstvo Isusove ljudskosti. Isus je pravi Bog, ali i pravi čovjek. To znači da je morao učiti. Evanđelist Luka jednostavno, ali snažno kaže: „Vratio se s njima u Nazaret i bio im poslušan. ” Sin Božji bio je poslušan Mariji i Josipu.

To je snažna poruka, osobito mladima, ali i svima koji žele rasti. Nitko ne sazrijeva sam. Rast zahtijeva slušanje. Potrebno je prihvatiti savjete onih koji imaju iskustva. Čak i Isus, Kralj svijeta, bio je spreman učiti od svojih roditelja. Koliko više smo mi pozvani biti otvoreni mudrim savjetima – u životu, u vjeri, u molitvi.

Ali Sveta Obitelj nas ne uči samo poslušnosti, nego i pravoj slobodi u odgoju. Sjetimo se prizora iz Hrama, kada dvanaestogodišnji Isus ostaje među učiteljima, a roditelji ga nakon dugog traženja pronalaze. Njegove riječi mogu iznenaditi: „Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? ”

To nije neposluh, nego znak zrelosti. Pravo obrazovanje ne stvara ovisne ljude, nego slobodne osobe. Djeca nisu vlasništvo roditelja, niti su učenici vlasništvo učitelja. Odgoj ima cilj: osposobiti osobu da samostalno živi, donosi odluke i preuzme odgovornost.

Jedan od najvećih izazova odgoja jest znati pustiti. Dopustiti onima koje volimo da krenu svojim putem. Naučiti djecu da, kako se kaže, „odgajaju sami sebe”. To je bolno, ali nužno. I upravo tu ravnotežu – između blizine i slobode – pokazuje Sveta Obitelj.

Treća lekcija: molitva

Treća i posljednja lekcija današnje škole jest molitva. Moliti znači razgovarati s Bogom. Ali kako moliti? Odgovor Svete Obitelji jednostavan je i dubok: s prirodnošću, jednostavnošću i bliskošću.

Marija i Josip razgovaraju s Isusom – a time i s Bogom – svaki dan. O velikim i malim stvarima. U svakodnevnim brigama i u posebnim trenucima. Često i bez riječi, jer pogled pun ljubavi govori više od riječi. Njihova molitva nije bila odvojena od života, nego duboko uronjena u njega.

Tu atmosferu lijepo opisuje sveti Josemaría Escrivá kada kaže:

Molitva je razgovor s Bogom. O čemu? O Njemu i o tebi. O radosti i tuzi, o uspjesima i neuspjesima, o velikim idealima i svakodnevnim brigama. O slabostima, zahvalnosti i molbama. Upoznati Njega i upoznati sebe – biti zajedno.

No Sveta Obitelj nas uči i crkvenoj dimenziji molitve. Marija i Josip nose Dijete u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kako je propisano Zakonom. Oni ozbiljno shvaćaju vjeru Crkve. Poštuju zapovijedi, blagdane, liturgiju.

I danas Crkva nudi bogatstvo duhovnih pomagala: nedjeljnu misu, liturgijsku godinu, sakramente, zajedničku molitvu. Sve to nije teret, nego dar. Ako ih prihvatimo, naša će se molitva produbiti i ojačati.

Zaključak:

Rad, obrazovanje i molitva – tri su temeljne lekcije Škole Svete Obitelji. One nisu teorija, nego život. U vremenu kada se ponovno okupljamo kao župne zajednice, kada tražimo smisao i oslonac, ova škola ostaje otvorena za sve.

Vrijedi joj se uvijek iznova vraćati. Jer u toj školi ne učimo kako biti uspješni u očima svijeta, nego kako biti istinski ljudi pred Bogom.