Danas okrećemo svoje oči k jednoj maloj i siromašnoj obitelji koju zovemo Sveta nazaretska Obitelj. Kakva je to bila obitelj? Nigdje o njima ne piše u kakvoj su kući stanovali. Ne piše što je od materijalnih stvari obitelj posjedovala. Sve su to nebitne stvari koje se kroz povijest mijenjaju, ali ono bitno što obitelj čini da bude prava obitelj niti do danas se nije izmijenilo. To je ponajprije Božja zamisao, Božji plan u kojem je i po kojem je Bog želio usrećiti čovjeka, svoje stvorenje na zemlji. Već u početku reče Bog: “Nije dobro da čovjek bude sam. Načinimo mu životnu družicu i suputnicu. ” Božji je, dakle, plan da to dvoje stvorenih ljudi muško i žensko preuzmu stvaralačku odgovornost i zadatak. U njihovoj ljubavi i iz njihove ljubavi treba se rađati ljudsko potomstvo. Njihova ljubav treba savinuti toplo gnijezdo, toplu koljevku malom ljudskom biću – djetetu. U toj međusobnoj ljubavi muža i žene, djece i roditelja moguće je ostvariti zemaljsku sreću, koliko je ova zemlja može dati. Zato iz te međusobne ljubavi izlaze velike obaveze i teške dužnosti i za djecu i za roditelje. Ako te dužnosti radosno uzmemo, moći ćemo ostvariti sreću. Ljubav i poštovanje temelji su zdrave ljudske obitelji. Ljepšeg primjera takve obitelji nema od one Nazaretske Obitelji. Bog je obitelj zaštitio jakim moralnim propisima kao ogradom da se obitelj, unatoč mnogim nevoljama, može održati i sačuvati. Ako se poruše ove moralne ograde obitelj će se sigurno raspasti. Ako u nekom narodu obitelj prestane biti svetinja, narod je osuđen na demografsku propast. Nažalost u našem narodu dogodilo se baš to i zato je svake godine Hrvata sve manje. Idemo prema smrti naroda. Vratimo čvrste ograde u obitelj po uzoru na Svetu Nazaretsku Obitelj i pokazat će se hrvatskom narodu svjetlija budućnost.
PORUKA SVETE OBITELJI
Na blagdan Svete obitelji Crkva nas poziva da se sjetimo svih onih, koji žive i rade daleko od svojih obitelji: danas je također dan iseljenika. Ovaj okvir snažno utječe na tok naših razmišljanja i osjećanja. Krenimo od naših osjećaja. čitajući izvještaje o Svetoj obitelji, obuzima nas nelagodni osjećaj: prije nekoliko dana radovali smo se božićnoj idili, okruženi borovima i jaslicama, anđelima i pastirima. Mir i radost su ispunjali našu dušu i mi smo željeli da bi uvijek bio Božić. A onda odjednom Crkva nam stavlja pred oči sasvim drugačiju sliku. Kao da je neka nevidljiva ruka naglo okrenula jednu lijepu idilu koju smo promatrali, pa se na poleđini pojavljuju zastrašujuće ilustracije. Najprije imamo Svetog Stjepana: nakon Božića, rođenja i radosti, evo mržnje, progonstva i smrti. Onda je tu Sveta Obitelj. Mi za nju kažemo da je prauzor svake sretne kršćanske obitelji. Nema sumnje, da ona jest, ali pripazimo na stvarnost: to nije više idilična obitelj. Pastiri odlaze, anđeli nestaju i počinje kruta stvarnost: hladna betlehemska noć, uskoro nakon toga strepnja zbog života Djeteta koga Herod traži na smrt, užurbani bijeg u Egipat, gorak život u tupini s neizvjesnim ishodom, zatim povratak u Nazaret gdje treba sve početi iz ničega. Dodajmo tome još dramatične događaje kasnije u Hramu, neshvatljivo ponašanje ovog, inače u svakom pogledu dragog dječaka, tj. Isusov ostanak u Hramu, što za njegove roditelje nije bila nipošto idilična slika, nego vjerojatno najveća njihova životna tjeskoba: izgubiti Dječaka kojeg im je sam Bog povjerio.
Imamo, dakle pred očima jednu obitelj čiji je život stalna borba, što više, niz stradanja. Ali smo zahvalni Bogu upravo za ovakvu Svetu Obitelj. Jer o obitelji se može govoriti na razne načine. Možemo je idealizirati i pričati bajke o sretnoj obitelji. No stvarnost nas neumoljivo otrežnjava: idilična sretna obitelj postoji samo u mašti mladih zaljubljenih parova. O obitelji možemo govoriti i vrlo dramatično pa ponavljati u beskraj već dobro poznate jadikovke o krizi obitelji, o sebičnosti, o manjku smisla za žrtvu, o rastavama, ukratko, o brodolomu suvremene obitelji.
No naš Bog je realističan. Umjesto da nam teoretizira o idealnoj obitelji, on na stvarnom, životnom primjeru pokazuje – ne to kako bi trebala izgledati idealna obitelj, nego kako se živi poziv obiteljskog života u svim okolnostima životne borbe i kako se rješavaju nastali problemi. Prva stvar koja nam pada u oči dok promatramo obitelj Josipa, Marije i Isusa, jest njihova silna smirenost koja ih ne napušta ni u časovima najteže kušnje. Marija i Josip se ne tuže ni na koga i ne bune se protiv ljudske zlobe ili socijalne nepravde, već imaju beskrajno povjerenje u Boga koji upravlja njihovim životom putem svih, pa i najneugodnijih događaja i ljudskih postupaka. To je njihova poruka i za nas, to je tajna ne samo obiteljskog, nego i svakog osobnog života: beskrajno povjerenje u Božju brižnu ljubav.
Gospodine, Bože naš,
Ti si već u stvaranju čovjeka
odredio jedinstvo između muža i žene.
Htio si da brak bude
nerazrješiv savez sloge, ljubavi i mira,
plodan djecom – sinovima
i kćerima Tvojim.
U nazaretskoj si obitelji
svoga Sina Isusa i njegovu Majku Mariju
povjerio odgovornosti svetoga Josipa.
Po njihovu zagovoru štiti i
blagoslovi naše hrvatske obitelji:
čuvaj ih od obmana i iskrivljenih shvaćanja,
od pogrda i obeščašćenja,
od zanemarivanja i raspada. Amen